Priča za popodne: Ivica Osim

Ako sam ja tada imao između 12 i 13 godina on je, deset godina stariji, imao, dakle, 22 ili 23. I daleko je već za njim bila debitantska utakmica (tako mi je govorio Safet Đeđibeg Čifko) kada je prema njegovom svjedočenju ušao kao debitant na utakmicu koju je Željo pod trenerskom palicom Vlatka Konjevoda igrao na Grbavici.

“Kad se pojavio onako štrkljast i kad mu je pri prvom kontaktu s loptom u noge uletio protivnički igrač i odnio i njega i loptu u aut… publika na Grbavici počela je da zviždi. Onda, kad je Osim dobio drugi put loptu, napravio je jednu od svojih čarolija i publika je najprije zanijemila… a onda mu aplaudirala. E, tada, kako je pamtim, bio je jedini put, prvi i posljednji da je publika zviždala Ivici Osimu.” Tako je govorio Čifko.

Rame – glava – rame

Ja bih sve napisao kako sam napisao da mi ovih dana Osim nije rekao da se njegov debi nije dogodio na Grbavici nego na Skenderiji kada je ušao umjesto Kokota koji se povrijedio. Ovako, samo, evo, dodajem ispravku ne odstupajući od Safetove priče. Jer, on je očito mislio na grbavički debi.

E, sad vratimo se početku. Tada kada sam ja imao između 12 i 13, dogodilo se da Željo igra protiv Sarajeva na Koševu. Ja sam bio član pionirske škole Sarajeva koju su vodili Stipić i Markušević i zapala me posebna čast da na tom derbiju skupljam lopte i trčkaram oko igrališta. Nosio sam dres Sarajeva, a u duši mi bio Željo. A Osim, e on je već bio zvijezda i fudbaler koji je toj, naoko jednostavnoj igri, tako često davao začine kao slavni kuhar Jimi Oliver jelima pa su jela postajala čudesno ukusna, kao što je utakmica, obogaćena kreacijama majstora postajala umjetnička predstava.

Derbi je bio okončan rezultatom 1:1. Poslije utakmice iskoristio sam pravo i priliku da odem do kupatila gdje su se igrači tuširali. Izlazili su, neki brže, neki sporije… a Osim je nekako ostao posljednji. Pojavio se, ogrnut peškirom. Morao sam dignuti glavu da ga vidim, isto tako digao sam i pružio mu ruku, stidljivo istisnuvši riječ “čestitam”, a on se onda sagnuo, zagrlio me i – poljubio. Oca sam imao, ali ga nisam vidio, učili su nas da volimo Tita i voljeli smo ga…ali meni je to da me je Osim zagrlio i poljubio bilo više nego da su isto učinili Tito i otac zajedno. Čini mi se da sam mogao u tom trenutku kao ptica odletjeti s Koševa na Bistrik.

Poslije su nam se, što bi rekao život, putevi razišli. Moja fudbalska karijera ugasila se, prije nego što je i počela (Pokojna mama: “Kako si počeo taj fudbal ganjati, i školu i mektef si zanemario… a i doktor ti je rekao da slabo vidiš…”) a Osimova se nastavila i bila slavna, takva i toliko da ni danas čak ni mlađim generacijama ne treba pričati ko je bio Ivica Osim.

Imali smo u našoj Osnovnoj školi jednog nastavnika, Nusret Voloder se zvao i da je živ danas bi sigurno bio počasni član Željinih Manijaka, toliko je srčano za Želju navijao. A zbog Osima znao je zaboraviti na gradivo i čas i pričati nam anegdote od kojih jednu pamtim, a kada sam je decenijama kasnije prepričavao Osimu, on, onakav kakav je, samo odmahnuo rukom i rekao mi: “Ma ko j…to što je bilo, koga to još interesuje?” Uglavnom, pričao nam Nusret da je Švabo bio ne samo dribler-čarobnjak, nego da je znao i mogao cijelo igralište proći žonglirajući s fudbalom, rame-glava-rame.

Iz vremena Osimovih igračkih dana izdvojio bih, ipak, samo anegdotu koji mi je ispričao Murat, zvani Muriljo, koji je dugo godina radio u Francuskoj, a kad se vratio, zaposlio se kao spretan trgovac u sarajevskom Kazandžiluku i eno ga i dan-danas tamo pred radnjom na dnu te slavne ulice. Uglavnom, kad je Osim dolazio u Strasbourg, tamo je tada radio Murat. Klub je bio siromašan, a grad i navijači toliko oduševljeni činjenicom da su jedan cijeli vikend kafane i restorani sakupljali novac da klub lakše podnese transfer. A Murat, čim bi pomenuo da je iz Osimovog Sarajeva, kuća časti što god popije.

Moje druženje sa Osimom i anegdote koje slijede počelo je 1993. godine kada je Osim došao kao trener u Sturm iz Graza. Prije toga bila je drama beogradska, raskid sa Partizanom čijoj ponudi bi rijetko koji trener odolio, ali iz pijeteta prema Bosni i Sarajevu Osim je na emotivnoj presici (još uvijek je taj snimak na YouTubu) rekao svoje ne.

“Kasnije su članovi uprave i Bjeković danima pokušavali da me nagovore, ali ja sam jednom rekao ne i to sam im uvijek ponavljao.”

Slijedila je Grčka, trener koji je postao slavan i uspješan kao što je bio fudbaler imao je već svoj stil i svoju filozofiju. Sidran mi je jednom rekao da prateći Osimov rad i izjave zaključuje da on nije samo trener nego i filozof. Rijedak primjer mudrosti.

U “Olimpijakosu” je radio kako je navikao da radi. Po svom konceptu i osjećaju. Ne dozvoljavajući uplitanja bilo kojeg moćnika. Negdje na sredini sezone iznio je gazdi neke zahtjeve, on se oglušio. Kad se završila sezona dao je ostavku. Gazda se tada “sjetio” Osimovih zahtjeva, ponudio mu i više ali Osim je rekao – ne. I otišao u Graz, u Sturm, prosječan, gotovo provincijski klub koji će se za kratko vrijeme pod njegovim vođstvom uzdići do evropskih vrhova. I tu austrijsku priču pratio sam od samih početaka.

Došao Švabo

Prije negoli krenem sa opisima svojih susreta i druženja sa Osimom u Grazu navešću samo anegdotu koja je prethodila mojoj prvoj posjeti Messendorfu (pomoćni tereni gdje je trenirao Sturm). Organizirali smo u Velenju humanitarnu utakmicu između reprezentacija BiH i Slovenije. I pozvali koga se pozvati moglo, bosanskohercegovački igrači bili su u tim vremenima širom Evrope, a došli su Škoro, Hadžibegić, Zjajo, Tuce, Slišković… Falio nam trener pa pozvali Osima.

Došao Švabo i ne treba naglašavati ko je bio glavna zvijezda. No, nakon utakmice, kada je uslijedilo druženje Osim kaže: “Ja bih možda i ostao ali moram nazad. Zaboravio sam dokumente pa me austrijski policajci pustili jer su me prepoznali ali su me zamolili da se vratim dok je njihova smjena.”

O tome kako i ko ga je sve prepoznavao na kasnijem putu kada smo skupa, on prvi, a ja ne znam koji put, krenuli od Šentilja prema Sarajevu slijedi priča.