Potresna priča dede Tahira iz Visokog

Nedavno smo podijelili FB status s pričom o dedi iz Visokog koji odlazi u Sarajevo utorkom i subotom kako bi olakšao život sebi i svojoj supruzi. Potaknuta pričom jednog starog čovjeka, a znajući u kakvom stanju nadležni ostavljaju osobe kojima je potrebna pomoć, odlučila sam da ga pronađem, porazgovaram s njim i nakon toga mu pomognem.

Razgovor sa njim započinje smijehom, riječima punim dobrote i dobivam nadimak ‘seko’. Tahir je rođen 5.6.1935. godine, od tada živi u Visokom, ali njegov život nije nimalo lagan i komforan. Naime, dedo Tahir živi u trošnoj kućici u Ljetoviku. Kako kaže, nema ni njive, ni mogućnosti da nešto posije kako bi prehranio sebe i svoju suprugu, koju zove ‘nana’. Nana, kaže, ima 77 godina i nije baš najboljeg zdravlja. Ono što se moglo zaključiti iz razgovora jeste to da je i dedo Tahir veoma lošeg fizičkog zdravlja, ali i čovjek koji ima dušu koja je pretrpjela mnogo loših stvari, a trpi i dan danas, čak i u poznim godinama koje bi svakom čojeku trebale biti divan dio života.

Njih dvoje žive od ‘socijale’ koja iznosi 122KM, a nije ni redovna, niti dovoljna da se pokriju troškovi života. Sam dedo kaže da je tih 122 KM ‘veliko ništa’, i da je zbog toga primoran spremiti se, sjesti u voz, otići u Sarajevo i pružiti ruku – čekajući da mu neko pomogne jer živi od onoga što mu ljudi daju.

Nebrojeno mnogo puta tokom razgovora zahvalio se svim ljudima koji su mu pomogli, zahvalio se meni i redakciji protala Visoko.co.ba što mu želimo pomoći. Neki ljudi su mu iz Francuske poslali određenu svotu novca, ne veliku, ali dovoljnu da dedo zadrhti kada kaže da ga se ‘sjetio neko iz daleka i pomogao mu’.

Na pitanje da li je tražio pomoć od nadležnih organa, dedo kaže: „Dijete moje, ja sam bio u Socijalnom, al’ moraš čekat mjesec-dva da ti dadnu 100 maraka, nema seko od toga ništa.“, te dodaje da je zahvalan što postoje ljudi koji mu žele pomoći, što uopće još postoje dobri ljudi i želi mnogo sreće istima.

Na pitanje kako on i ‘nana’ provode svoje dane, kako izgleda jedan dan u porodici koja ima probleme ove prirode, a pritom je u osmoj deceniji života, odgovara: „Pravo da ti kažem, šta ti imam kazivat.. ustanemo, popijemo kafu, ostatak dana sjedimo, kontamo šta kako i tako.. siromaški..“

Dužnost svakog čovjeka koji je u mogućnosti da pomogne nekome, jeste da to i učini, pa u moje ime i ime redakcije portala Visoko.co.ba, pitala sam dedu šta je ono što mu je najviše potrebno. Iako je mogao biti pohlepan, što nije rijedak slučaj u BiH, dedo se ponovo zahvaljuje i kaže da mu ne treba ništa mnogo, da je njemu i nani dovoljna kila hljeba da jedu 5 dana.

Međutim, ono što je prijeko potrebno jeste da im se uplati račun struje koji iznosi 240KM i pred isključenjem su. Razlog za toliki dug je to što dedo i nana nemaju ogrijev, pa upale električnu peć da bi se ogrijali u hladnim danima i noćima. Također, imaju i visok račun za vodu, i dedo Tahir moli da neko pomogne na taj način, ukoliko je u mogućnosti.

Nakon dozvole da objavimo priču o njemu, njegovom životu, dedo nam pokušava pročitati broj žiro-računa, međutim zbog slabog vida nije u mogućnosti, pa je u pomoć pritekla njegova ‘nana’. Ovo dvoje ljudi životare iz dana u dan, s neznanjem da li će sutra preživjeti i biti u mogućnosti da imaju bar jedan obrok.

U produžetku navodimo dedinu adresu, te broj žiro-računa s nadom da postoje dobri ljudi, koji će pročitati ovaj tekst, i pomoći umilnom dedi Tahiru i njegovoj supruzi.

Za kraj razgovora, dedo kaže: „Draga seko, ‘fala ti što si nazvala, i tim tvojim ljudima, živi i zdravi bili, a sve ostalo će se nać’ nekako.“

Zahirović Tahir
Visoko, Ljetovik 20
Broj žiro-računa: 1990470073006904

Ajša Hindija/Visoko.co.ba