Održana promocija filmova Gorana Vojnovića: “Visoko za mene nije sjećanje na grad, nego posebna emocija”

Večeras je, u Gradskom kinu Visoko, u okviru posjete Gorana Vojnovića našem gradu, upriličena promocija dva njegova filma: “Piran Pirano” i “Čefuri raus”. Ova dva filma veoma su popularna u regionu i više puta su nagrađivani, a posebno zanimljiv film za visočku publiku bio je drugi po redu prikazan, “Čefuri raus”, koji je dijelom sniman u Visokom i koji je premijerno večeras promoviran u našem gradu.

Netom prije same promocije razgovarali smo sa Goranom Vojnovićem, koji je u veoma ugodnom razgovoru dao svoje viđenje regiona danas, osvrnuvši se i na svoju poveznicu sa našim gradom, te je govorio o svojim književnim i filmskim dostignućima, koja ga čine popularnim u posljednjih nekoliko godina.

Čest si gost u Visokom, ali tek u ova dva dana si doživio promociju svojih djela u našem gradu. Sinoć je bila promocija knjiga, kakve su tvoje impresije?

Pa vrlo emotivno, iako sam ja pokušao to vrlo profesionalno odraditi, ali mi je bilo vrlo simpatično i neobično ljudima koje dugo poznajem sad objašnjavati svoja djela kao pisac i režiser. U svakom slučaju bilo je mnogo više emocija nego što inače bude na promocijama knjiga. Promocije jesu nešto što je dio posla, ali je ova jučerašnja bila nešto posebno jer sam svima predstavio ko sam to ja kada nisam u Visokom.

Kako si, ustvari, pronašao tu ideju, spojiti sve teme sa Balkana kroz knjigu, a opet kroz radnju koja se odvija u slovenskom naselju, koje oslikava život izbjeglica u jednoj, uslovno rečeno, Jugoslaviji u malom?

Prva knjiga, “Čefuri raus”, je proizašla iz želje da se bavim nečim što ja jako dobro znam, odnosno, da ispričam priču svog naselja u kome živim, upravo zato što je to jedna “mala Jugoslavija” i naselje koje spaja urbano i ruralno, to jeste naselje koje spaja čak i neke nespojive stvari. Želio sam da prikažem njihov život kroz razdvojenost od matičnih država i kroz to njihovo traganje za sopstvenim identitetom. A i druga knjiga, koja je kompleksna i govori o momku koji nakon rata otkriva svog nestalog oca, ratnog zločinca, je dio moje autobiografije. To je priča iz Pule, rodnog mjesta moje mame, gdje sam ja provodio ljeta u jednom oficirskom naselju igrajući se sa djecom oficira, koji su najednom ‘90-ih godina nestali, sa svojim roditeljima. Na kraju sam, kroz godine, počeo da razmišljam šta se desilo sa tim mojim prijateljima iz djetinjstva nakon rata, te sam želio da ispričam priču o životu jedne osobe koja je u jednom trenutku imala 10 godina, bila je na moru, počinjalo je ljeto, a u drugom trenutku se našla u Beogradu, u nekom hotelu, a otac te osobe je poslan u rat. Želio sam da prikažem kako iz istih korijena život može dvije osobe na potpuno različite strane odvesti. I to posebno na Balkanu.

Naravno, nisi se samo “bacio” na pisanje nego si nastavio rad i na filmovima, te si kroz godine osvojio veliki broj nagrada, a jedna od njih je i nagrada Sarajevo Film Festivala, Srce Sarajeva. Možeš li nam reći nešto o svemu tome?

Pa da, jedan kratki film, “Sretan put Nedime”, za koji sam ja pisao scenarij, dobio je Srce Sarajeva i to je meni još uvijek jedna od najdražih nagrada, bez obzira što ja nisam taj koji je primio tu nagradu, ali ona je označila, na neki način, početak moje karijere. Poslije nagrade dolaze i prihvaćaš ih, ali svaka ima posebnu draž i svaka označava jedno razdoblje u karijeri. Recimo još jedna draga nagrada mi je nagrada Prešernovog fonda, koja je najveće književno priznanje u Sloveniji i nju sam dobio za knjigu “Čefuri raus”.

Radio si sa mnogim poznatim glumcima kao što su Emir Hadžihafizbegović, Mustafa Nadarević i Moamer Kasumović. Kako je bilo raditi sa tim legendama bh. filma?

To su ljudi koje ja duboko poštujem i veliki su glumci, jedni od najvećih na ovim prostorima i bila mi je velika želja da oni glume u mom filmu, ali nisam bio siguran da li će prihvatiti te uloge. No, na kraju kada su oni prihvatili da glume u mom filmu, to je bio na neki način kompliment za mene i odlično iskustvo da radim sa takvim glumcima. Ustvari, shvatio sam tu ljepotu filma jer na filmu si dio ogromnog tima, u kojem radiš sa ljudima kojima si dopustio da dopunjavaju tvoju priču. To je ono kada u vlastitom filmu, koji režirate, postanete gledalac, pored tih ljudi koji snimaju stvari nemoguće za napisati.

Možeš li nam nešto više reći i o scenama iz filma koje si snimao u Visokom?

Visoko je nekako u meni, odrastao sam s pričama o ovom gradu, neke priče sam čuo milion puta i vjerovatno ću ih čuti još milion puta i poznajem dio njegove historije veoma dobro. No, ja sam opet stranac, neko ko promatra izvana, pa ne znam da li sam dočarao sve te scene o gradu na pravi način, jer ma koliko blisko Visoko meni bilo, teško je približiti se nekoj realnosti jer ja tu nisam živio. Ali eto, Visoko sam odabrao jer mi je ono najbliže od svih gradova u BiH i ustvari lik kojeg opisujem se na neki način i osjeća ovdje kao stranac, koji uspijeva da prepozna neke stvari u gradu i spoji ih u jedinstvenu sliku.

Šta je to što te veže za Visoko, nešto posebno što si zapamtio u svojim posjetama našem gradu, neka specifična uspomena?

Pa Visoko za mene nije ostalo u nekom sjećanju po onom što sam vidio nego po onom što sam osjetio i Visoko je ustvari jedna velika emocija za mene. Kada mi neko spomene ime grada ja pomislim na dvije kuće i dvorište među njima, jer to je bilo moje Visoko, neka rodbina, neka lica, neki mirisi i to se sve pretapa u tu jednu emociju koja se budi u meni. Nije to kao neki drugi gradovi, kao recimo odeš u Pariz i zapamtiš Eiffelov toranj ili nešto slično, nego Visoko zauzima jedno posebno mjesto u mom životu. Po tome se moje Visoko razlikuje od svih ostalih gradova.

Kakvi su dalji planovi u tvojoj karijeri, postoji li neki zacrtani cilj?

Ne postoji neki zacrtani cilj osim da živim kroz ono što volim da radim i osnovni cilj je da konstantno sebi otvaram neke nove mogućnosti kako bih uspio da se održim u umjetnosti i kako bih mogao da živim od tog posla koji volim da radim i kako bih mogao da pričam priče koje su meni zanimljive. Ako dođe još nešto uz to još bolje za mene.

Razgovor sa Goranom Vojnovićem pred promociju filmova u Visokom

1 of 7