Gibonni i Oliver će 8. marta, na Dan žena, nastupiti u sarajevskoj Zetri. Biće to koncertna promocija njihovog zajedničkog albuma “Familija”, koji je objavljen prošle godine.
Od prodaje svakog CD-a po dvije KM je uplaćeno za bosanskohercegovačko Udruženje građanki “Renesansa”, koje se brine za oboljele od raka.
VAŽNO JE I POŠTENO DA SI SPONTAN
Kako zapravo sarađujete s Oliverom? Bude li nekad nekih “varnica”, estradnih “lomova” ili pogrešnih tonova?
Zanimljivo, to je zaista rijetkost. Nas dvojica se stvarno odlično slažemo. Možda zato što nas spaja ljubav prema glazbi a ne interes, tako da nas ni “sto maraka” ne može posvadit’, hahaha.
I kada smo se upoznali, upoznali smo se u razgovorima oko glazbe. I tako smo ostali do današnjega dana. Tako da nije bilo nikakvih razloga da se nas dvojica ne bi slagali.
Nosač zvuka kao što je “Familija” mnogi su očekivali i ranije s obzirom da ste još 1993. snimili famoznu Cesaricu s Oliverom. Šta se čekalo tako dugo?
Pa, mislim da nitko nije očekivao, jer da jest već bi to do sada rekli (smijeh). To je bio naš zajednički trenutak jednog siječnja na Korčuli.
Mi bismo se našli, pa bi malo svirali, i došli smo na ideju ‘ajmo napravit nešto, možda čak i neke obrade starih pjesama. Pa su se dogodile neke nove.
Njemu su se svidjele i na kraju smo došli na ideju da to zajedno snimimo i otpjevamo na albumu. Toga nikada nije bilo, to nije tipično. Ljudi su snimali duete i uvijek će snimati duete, ali ovo je prvi put da je netko snimio album zajedno. Kao neki ‘off projekt’.
To je bio album nama za dušu, a ovaj ogromni uspjeh koji se stvorio oko njega je samo potvrda da kada nešto radiš spontano i sebi za dušu, publika to uvijek prepozna.
Svih devet pjesama na albumu napisali ste Vi. Boji li se Oliver sam sebi napisati pjesmu s obzirom da je nekada izjavio kako je u životu samom sebi napisao svega dvije pjesme i niti jedna nije bila hit.
Imao sam priliku nekoliko puta čuti to što je on komponirao i meni je to jako dobro. Mislim da on to stvarno dobro radi. Ali on je imao tu životnu situaciju da je radio s jednim od možda najvećih autora u povijesti naše glazbe, sa Zdenkom Runjićem.
I to je bio toliko visok kriterij da je on vjerojatno očekivao od sebe da to što radi bude uvijek rame uz rame s ‘Magdalenom’ ili s ‘Galeb i ja’. On je napisao neke pjesme koje je i komponirao i koje sam imao priliku čuti. I to je stvarno, stvarno dobro.
Onako, kao nekakav Stevie Wonder. Malo je drugačije, ali ja ga uvijek hrabrim. Govorim mu: „Ma snimi, ovo je odlično!“ Mislim, i uvijek ću misliti kako je odlično to što on radi sam.
Vama i Oliveru je lako napraviti dobar koncert. Snimili ste na desetine hitova do sada. Ali kako napravite repertoar, ko se tu više pita?
Na kraju, ipak, najviše publika odluči. Jer i ja i on smo tu jako slični i repertoar je često stvar trenutka, spontanosti. Često se znamo dogovoriti, ali se tog dogovora ne držimo ni ja ni on.
Ono što u tom trenutku osjećaš, da bi se emotivno najbolje pogledao s nekom pjesmom, na kraju to i otpjevaš, a ne ono što ti piše na papiru. To je nešto što je zajedničko i kod mene i kod njega.
U stvari, kada radimo zajedno koncert ja uvijek njegov dio slušam i pratim, i imam često pred sobom to što je zapisao da će pjevati, a u stvari se svaki puta dogodi da to što piše ne bude, već bude nešto sasvim deseto.
Mislim da je to i najpoštenije, da si spontan i da pjevaš ono u čemu se dobro osjećaš.
Zdravko Čolić 8. marta ove godine nastupa u Zagrebu, “Hari Mata Hari” u Beogradu a Vi i Oliver u Sarajevu. Dobro ste se rasporedili. No, da li je nešto posebno presudilo da se odlučite baš za glavni grad Bosne i Hercegovine?
Mi smo znali i kad smo snimili ovaj album da nećemo moći imati velik broj zajedničkih koncerata, zato što je to dosta komplicirano. Dva su benda i velika je tehnika u pitanju, velika organizacija.
Ali znam da je od prvoga trenutka zajednička želja bila da dođemo u Sarajevo. Jer u suštini i mene i njega za Sarajevo vežu neke posebne uspomene.
On tamo ima puno prijatelja u svojoj generaciji, od Davorina Popovića do Kemala Montena, a ja imam svoje prijatelje iz neke druge generacije. Uvijek kada idemo u Sarajevo, to ima i neku svoju emotivnu stranu.
U SPLITU UVIJEK ZNAŠ NA ČEMU SI
Mnogi glazbenici su do sada izjavili kako im je svaki koncert u Sarajevu poseban. Ali zar nije svaki koncert poseban bilo gdje?
Oba odgovora su točna. I stvarno, svaki put kada ideš na koncert, bilo gdje da sviraš ne praviš razliku jer znaš da ljudi zaslužuju da im daš onaj svoj maksimum koji možeš.
Točan bi znači bio odgovor da je svugdje to maksimalno. Ali je s druge strane točan odgovor i vezan za Sarajevo.
Jer znam da su, naprimjer, u Sarajevu, kako sam jedno vrijeme živio tamo, a na kraju krajeva tu su i albumi s kojima sam odrastao, neki od najboljih bendova i najboljih autora iz Sarajeva, i da Sarajevo ima tu svoju dugu tradiciju i kulturu vezano za ovo što mi radimo.
To je kao da si country pjevač pa da dolaziš u Nashville ili da si rock pjevač pa da dolaziš u Los Angeles. Jednostavno, neke te stvari, rekao bih, malo i obvezuju. Zato što znaš da dolaziš pred publiku koja je rasla uz najbolje.
Fudbalere iz Splita uvijek pitam da li im je draži stadion Koševo ili stadion Grbavica. A splitske pjevače pitam, pa ću i Vas, gdje više volite nastupiti, u Skenderiji ili u Zetri?
Kada profesionalno gledam, onda mi je draže u Zetri, jer je bolji zvuk i modernija je dvorana, a kad gledam emotivno, Skenderija mi je uvijek u srcu jer je moj prvi solistički koncert bio u Skenderiji.
Bio je rasprodan i nekako mi je Skenderija u srcu. Ali realno, Zetra je bolja.
Znamo da ste krajem osamdesetih živjeli u Sarajevu, ali ne znamo šta je to što obavezno morate posjetiti kada dođete u ovaj grad? U kojem niste gost…
Ni ja ne mislim da sam gost. Bez obzira na to što grad raste i mijenja se, neke stvari uvijek ostaju iste.
Ono što mi je najvažnije, to su meni dragi ljudi. Sad, hoćemo li se mi naći u kavani A ili u kavani B to je manje važno. Najvažnije je da vidim moje drage prijatelje.
Prošle sedmice su objavljene nominacije za Porin. Opet ste među favoritima. Koliko Vi u stvari doma imate tih kipića?
Ja sam ih dobio dosta, a moram reć’ pošteno da sam ih dosta i podijelio. Zato što ima situacija u kojima su ljudi bili jako zaslužni, ali ne postoji za njih nekakva kategorija da bi dobili priznanje.
Naprimjer, jedan je završio kod Vlatka Stefanovskog, zato što mislim da je on obilježio moje albume, a nema Porina za najboljeg gitaristu.
Dobio ga je i moj violinista Marko, njemu sam dao jednoga… Jednoga sam dao svojoj majci, da se može praviti važna kada joj dođu susjede na kavu. (smijeh)
Ima li danas išta kontra Splita osim zagrebačkog Dinama?
Mislim da je Split odlična sredina. Nikada nisam odselio iz grada. Moje je zanimanje takvo da odem pomalo svugdje, ali ja sam u Splitu zadovoljan.
Volim taj mentalitet. To što ti ljudi kažu sve što misle. Nikada mi se nije dogodilo da dobijem nož u leđa. Tko ima nešto da mi zamjeri, zamjeri mi u lice.
I taj mentalitet meni odgovara. Nećeš u Splitu doživjeti da se ljudi rukuju i ljube, pa onda ogovaraju iza leđa.
Ovdje svatko svakome kaže što misli, nije baš uvijek ugodno, ali meni je tako najdraže. Ja sam odrastao u takvom mentalitetu i meni to odgovara.
Kada živiš u Splitu uvijek znaš na čemu si.
visoko.ba/slobodna-bosna.ba
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti i postaviti link našeg portala kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.