Suočavanje s bolešću, osim što u svakom čovjeku izaziva zabrinutost i egzistencijalni strah, nameće i donosi mnoga pitanja o smislu života, našoj ulozi u njemu… Kako se izboriti?
“Ako se radi o teškoj ili hroničnoj bolesti, pred tim čovjekom je mnogo izazova koji se odnose ne samo na uspostavljanje funkcionalnosti i održavanje kvalitete života nego i na preispitivanje svojih uloga i identiteta koji je poljuljan kao i vrijednosti koje su postojale u životu do tada.
Prva reakcija na saznanje o bolesti jeste stanje šoka i nevjerice gdje se osoba pokušava na taj način odbraniti od intenzivnih i preplavljujućih emocionalnih sadržaja i tako sačuvati svoj lični integritet. Kako vrijeme odmiče pred oboljelu osobu se postavljaju realni problemi, dileme, medicinski zahvati, ali i promjena načina života, što sve zajedno utječe na to da osoba postaje svjesnija promjene, u isto vrijeme suočavajući se sve više s osjećajima bespomoćnosti, straha i beznađa koji su neizostavni dio ove faze”, pojašnjava za Radiosarajevo.ba Đana Lončarica, diplomirana psihologinja, gestalt terapeutkinja te porodična sistemska terapeutkinja.
Članovi porodice oboljele osobe, često i sami prestrašeni tragaju za načinima kako da pomognu oboljeloj osobi, ali i sebi, jer se i njihov život mijenja u potpunosti.
“Ono što je važno i što može biti veoma korisno u ovoj fazi je traženje stručne i profesionalne pomoći, jer porodica najčešće u tom trenutku nema snage da se na funkcionalan način iznese s problemom i promjenama. Umjesto da otvoreno komuniciraju, podijele svoja osjećanja i budu tu jedni za druge, članovi porodice se često povlače, negiraju šta se desilo ili pokazuju agresivnost na neadekvatan način.
Terapijski prostor im tada može omogućiti da pokažu autentična osjećanja, posebno osjećanja straha, ljutnje, bespomoćnosti ili krivice, omogućujući im na taj način da ostvare istinski kontakt jedni s drugima i da tako dobiju i vanjsku i unutrašnju podršku”, dodaje Lončarica.
Osobi koja se suočava s bolešću bitno je pružiti priliku da izrazi sva svoja osjećanja i ono kroz šta prolazi, jer jedino tada može pronaći snagu i nadu za budućnost.
To definitivno nije lako i potrebno je vrijeme, strpljenje i podrška bliskih, ali i stručnih ljudi kako bi osoba prihvatila promjene i nove situacije, ali i mogućnost da bude spremna pogledati u resurse i potencijale koje ima. Suočavanje s bolešću uvijek predstavlja i gubitak, gubitak slike o sebi, poimanja života i zahtijeva redefiniranje svojih uloga, potreba, ali i planova za budućnost.
Ako je u pitanju bolest djeteta, situacija je još kompleksnija jer zahtijeva još veće promjene i prihvatanje ograničenja kako za dijete tako i za čitavu porodicu. Kakve će biti psihosocijalne posljedice na dijete, ali i porodicu u cjelini ovisi o prirodi bolesti i njenoj prognozi, o uzrastu djeteta kada se bolest javila…
“Osim djetetu, podrška je potrebna i roditeljima kod kojih se može pojaviti depresivno raspoloženje, osjećaj krivice, ali i neadekvatan način suočavanja s problemom, kao što je konzumiranje alkohola, lijekova… Iz ovog razloga veoma je važna podrška uže i šire okoline, uključujući i stručnu pomoć, posebno u početku suočavanja s bolesti, što je praćeno velikom razinom stresa zbog neizvjesnosti i straha. Osnaživanjem roditelja i njihovog funkcioniranja, osnažuje se i dijete. Roditelji se često, iz najbolje namjere, prezaštitnički ponašaju prema djetetu i na taj mu način onemogućuju da se razvija i da prevazilazi poteškoće na koje nailazi, gradeći i razvijajući samopouzdanje”, objašnjava naša sagovornica.
Sigurno je da gubitak osobe izaziva veliku tugu i predstavlja jedan od najvećih potresa u životu čovjeka. I odrasli i dijete proživljavaju intenzivne emocije straha, tuge, očaja i bespomoćnosti.
“Osnovna razlika u reakciji odraslih i djece je ta što dijete nije dovoljno kognitivno razvijeno i ne percipira na isti način realnost kao odrasli. Dijete osjeća sve što se dešava, mnogo više nego što odrasli ljudi to misle. Iz tog razloga važno je s djetetom podijeliti i svoja i njegova osjećanja, reći mu istinu o onom što se dogodilo i biti tu za njega, ne samo fizički nego psihološki.
Dobro je da djeca budu dio rituala koji su prisutni nakon smrti i gubitaka bliskih osoba, jer na taj način dijete ima podršku i osjeća pripadnost članovima porodice, koji su mu tada još više potrebni. Nakon gubitka bliske osobe, slijedi proces žalovanja. Njega ne treba požurivati, jer taj proces omogućuje prihvatanje i integriranje gubitka u život i odraslog i djeteta, bez kojih zacjeljenje ne može početi”, poručuje psihologinja Lončarica.
radiosarajevo.ba/visoko.ba
