80. godišnjica od prvog bombardovanja Visokog u Drugom svjetskom ratu

Na današnji dan, 13. aprila 1941. godine, Visoko je po prvi put bombardovano u Drugom svjetskom ratu. Prije tačno 80 godina stradali su i prvi stanovnici Visokog, a kako je to izgledalo donosimo vam u tekstu koji je 20-ak godina nakon rata objavio visočki “Naš život”.MARKETING

“Druga nedjelja i veće nevolje. Rat traje nedjelju dana. Vijesti su se provjerile. Zna se šta je istina, a šta izmišljotina. Najveća istina je da je rat već nedjelju dana na našem tlu i da se iz dana u dan javlja sve više strašna avet rata i nevolja. I ova je nedjelja sunčana. Svijet je izvrvio – ne radi proljeća i izleta – nego da je što dalje od kuće i grada. Ima u čovjeku nešto iskonskog – što ga upućuje na aktivnost da čuva sebe i drugog. I ova nedjelja je sve izvukla izvan grada. Po zaravnima bregova grupe i grupe.

Nastavlja se bombardovanje Sarajeva i drugih gradova. Grupa na zaravnama Križa se iznenada razbježala. Dva njemačka “dornijera” vraćajući se sa Sarajeva, mitraljiraju izletnike. Još sve nije jasno. Mlađi svijet ide na visočki Grad. Nad Sarajevom grmi sve od bombardovanja i artiljerije. Sirena ponekad najavi neprijateljske avione, a svijet po ulicama, kao da se rat vodi izvan Visokog. Na vrhu visočkog Grada najviše izletnika. U popodnevnim časovima se mogao sresti samo po neki žandar ili vatrogasac na Sebilju.

Iznenada je iz pravca Kiseljaka došlo u grad nekoliko specijalnih plavičastih automobila. Vele da je to jedan dio vlade. Sa uzvisina se lijepo vidi da su to službena kola i da se skrivaju. Ušli su u Vrtotrg gdje su bili kovači i prodavci kreča. Iznad Grajana se pojavljuju dva “dornijera”. Približno ovdje, iz pravca Kiseljaka su se rastajali, a jedan se obrusio sa utišanim motorom tačno na visočki Grad. Stariji su znali o čemu se radi. Zavikali su: “Lezite i sklanjajte se!” Djeca su udarila u vrisak, a zvižduk prve, druge i treće bombe, započeo je svoju smrtnu pjesmu. Tačno iznad glava izletnika proletjela je prva bomba, sledila krv izletnicima i pala iznad samog Pertca, na kuću Asima Kadragića. Druga je pala na Sebilj, a treća u Tabhanu. Čim je avion izvršio svoje, snagom motora se uzdigao, a to je bio znak da je bombardovanje završeno.

Nad Visokom se uzdigla prašina. Ništa se više nije vidjelo, sem što su žene i starci bježali iz kuća u pravcu Ljetovika i Kerije. Nakon nekoliko časaka prašina se slegla, a ruševine su pokazale pravo lice rata. Srušen je lager građevinskog materijala, stolarije u Tabhani i kuća Kadragića. Strah i radoznalost u isto vrijeme vraćali su ljude u grad, a sa uzvisina iznad grada nestalo je izletnika. Smrt je posijana našim gradom, a to je prva i najkrvavija nedjelja otkako je rat počeo.

Službeni organi su brzo organizovali vatrogasce, sanitetsku službu, privremenu bolnicu, pa su počele pristizati žrtve u zgradu Ženske stručne škole.

Od prve bombe je srušena kuća Kadragića, ubijena mu je žena, a on je ranjen. Vele, žena je držala dijete na bašti u krilu, i tako poginula, a dijete je ostalo živo. Najveće žrtve su u stolariji Karavdića. U radionici su se nalazila četiri druga da malo pročaskaju, da zaborave nevolje i da, vjerovatno, kada se zamrači da se nađu pod prozorima djevojaka. Snove im je prekinuo okrutni rat. Bombe su naprosto raznijele tijela Sabita Karavdića, Muje Saletovića, Mehe Lime i Mustafe Durajlića. Ovog su najprvog donijeli u bolnicu. Odsječene su mu noge i ruka. Još daje znake života. Stric ga doziva u bolnici, on čuje, ali ne može da izgovori posljednje riječi. Rat uzima svoje. Svako ko uđe u bolnicu brže izlazi, zgraža se nad smrću koja odnosi popularnog igrača Madžu.

Mladi su žalili svoje popularne drugove, a Visoko i četvrtu žrtvu – bivšeg gradonačelnika Safetbega Zečevića. Poginuo je pred kućnim pragom. Pošao je kao građanin da vidi nevolje svog grada, a bomba mu je prekratila život ostavljajući ženu i tek rođenog sina. Tako je završena i druga tužna nedjelja u Visokom.”

Naš život

Neven Krajišnik