DDT

Baš neki dan ja idem čaršijom i sjetim se jednog preminulog čovjeka, nadimak mu je bio Car, žao mi je što mu nisam nikad saznao pravo ime, ali je njegov nadimak savršeno odgovarao njegovom odnosu prema njegovoj odgovornosti u radu koji je obavljao.

Car je u ratu meo i čistio Čaršijsku ulicu, i trotoar pored podzida iznad sada ovog novog šetališta.

Moj dobar prijatelj je fotografirao ovog dobrog čovjeka, u trenucima kada je meo ulicu u ratu, i to ulicu kojom niko nije hodao, jer je ista bila do kraja rata na udaru snajpera iz pravca sela Kuta. Ta fotografija je jedna od najboljih ikada napravljenih u Visokom, i osim što je jaka u aspektu fotografije, jaka je i sadržajna iz aspekta suštine ljudskosti malog čovjeka.

On je meo slomljene grane i lišće od puščanih zrna i gelera, meo je ostatke prašine, dijelova fasade i crijepova od granatiranja. Meo je lagano i detaljno, kao da je sve oko njega u idealnoj mirnodopskoj situaciji. Meo je odgovorno i savjesno. Nije uzimao platu ni naknadu, samo je meo jer nije mogao da gleda taj nered. U glavi tog čovjeka, a i u duši njegovoj, je bio jednostavni red, i takav sklop mu nije dao da gleda nered oko sebe. Zato je onoliko koliko je mogao i znao, doprinosio da napravi neki red, taman to bilo u sred rata.

Ima ona izreka, općepoznata i prihvaćena, da čovjek na ulicu nosi ono ponašanje koje je uspostavio u kući. Međutim, došla su takva vremena, da je i ova izreka modificirana kroz razmišljanje mnogih ljudi, pa tako je nekom u kući sve u redu, a van kuće ih nije briga kako je, ili im je u kući nered, a van kuće se trude da sve bude u redu. Ni jedno ni drugo nije u redu, jer jednostavno red zahtijeva principijelnost i dosljednost.

ljudi često znaju reći da su došla ružna vremena, ali je to pogrešan način razmišljanja. Odnosno, možda je to način razmišljanja po principu linije manjeg otpora. Vremena odnosno uvjeti u kojim živimo su direktno pod utjecajem ljudi. Ljudi su ti koji kreiraju svoje društvo, i ovisno o kvaliteti osnovnog gradivnog materijala društva, ljudima, takvo je i društvo. Ljudi su ti koji proizvode svoje lidere, a ti lideri onda proizvode politiku, a ta politika onda nastavi sa hipermarketingom i hiperprodukcijom stereotipnih ljudi. I tako se se izgubi kvaliteta individualizma. A za kvalitetnim individualcima se mladi ljudi povode pozitivno, i tako nastaju generacije koje popravljaju kvaitetu društva.

Društvu u kojem živimo trenutno, je demokratski primitivizam koji svojim štetnim djelovanjem i indoktrinacijom vrši direktne svakodnevne napade na psihu, dušu i materijalni svijet svakog čovjeka. To je klasični terorizam. Demokratski terorizam. Nastojanje da se stalno ostane na vlasti, svim mogućim načinima, jeste ravno diktaturi. Ako diktaturu održavate kroz demokratiju, tako što svojom politikom proizvodite terorizam nad građanima, onda vi imate jednu totalno novu kombinaciju društvenog uređenja, a to je demokratski diktatorski terorizam (DDT).

Svi koji nisu u sistemu ovog DDT poretka, trpe veoma loše uvjete života. Oni koji su sluge ovog DDT sistema, oni uživaju plodove terorizma, i svi se postepeno mogu prepoznati po onom specifičnom hinjavom osmijehu, blago iskrivljenih usta u jednu stranu, kako su zlikovci bili prikazani u Komandant Markovim romanima. Ko je čitao, zna o čemu govorim.

Jedni saburom pokrivaju muku, a drugi nafakom pravdaju svoje dobro a nečije oskudno. Suštinski, i utjeha saburom i pravdanje nafakom su pogrešne koncepcije razumijevanja stanja. Siromaštvo je jednako kao bogatstvo specifično iskušenje. Nekom je siromaštvo put do jačanja karaktera i vjere u bolje poštenim načinom života, a nekom je bogatstvo put do jačanja vjere u bolje i pomaganja siromašnim udjeljivanjem bogatstva, odnosno dijeljenjem bogatstva na sve koji nas okružuju, jer bogatstvo može biti prokletstvo ako se gomila dok drugi oko vas žive teško.

Isto tako, siromaštvo kao iskušenje može čovjeka odvesti do druge krajnosti, a to je da čovjek u siromaštvu posegne za zavišću, ili kriminalom, ulizivanjem i snalaženjem preko tuđih leđa. Kao što bogatstvo može dovesti do snobizma koje u konačnici vodi u propast.

Svi nedostaci u našem društvu, od onih najosnovnijih do najsloženijih, dolaze iz dva pravca. Demokratija je uređenje društva u kojem narod izborima bira svoje političke predstavnike koji će obnašati vlast u određenom periodu vremena. Dakle, imamo narod kao prvi pravac iz kojeg dolazi problem, i imamo vlast kao drugi pravac iz kojeg dolazi politika koja selektivno radi samo na onim stvarima koje su dovoljne za održavanje vlasti.

Opća nesigurnost svakog aspekta života, visoke cijene svih namirnica, kriminal u porastu, neažurno sudstvo, nepismena policija zbog čijih nepismenih zapisnika padaju slučajevi na sudovima, korupcija u svakom segmentu društva, neodgovorna i neadekvatna medicinska skrb, neljudski uvjeti za penzionere, uvezanost svih nelogičnih segmenata društva nauštrb običnih ljudi građana, nezaposlenost, neperspektivnost društva, degradirajući kvaliteta školstva, mobing na poslu, izrabljivanje radnika, destimulacija brakova i crna kuga, nepotizam, totalno neizvjesna budućnost, ideologija razdvajanja i nacionalni radikalizam, profanisanje vjere u sve moguće svrhe, stranačka privatizacija svih segmenata društva.

Sve nabrojano se može okarakterisati kao najgoru vrstu terorizma političke vlasti i stranaka, bez direktnog ubitačnog djelovanja.

Slast vlasti je od ljudi napravio diktatore, od nivoa mjesne zajednice, stranke, općine, kantona, entiteta, države, unije, planete. Diktatori su direktori, predsjednici, upravnici, šefovi, službenici, svi su mini ili maxi direktori u svom okruženju. Demokratski diktatori koji nanose društveni terorizam tako što vladaju neodgovorno i namjerno produžavaju agoniju jer dobro zarađuju na iskorištavanju naivnosti i nametnutog straha narodu i time maskirajući svoju bolesnu ideologiju u kojoj mediokriteti imaju ovlasti moćnika.

To je terorizam kulture, socijalne politike, obrazovanja, društvene sigurnosti, nataliteta, demokratski terorizam političkih diktatura.

Oni su privatizirali sve što im treba, gdje da krenete neko je iz stranke tu. Mediji su pod cenzurom osim za ono što je izdizanje jedne političke strukture. Doktori su političari. Sociolozi su u teškom stanju, jer ne vide načina kako da se ljudima pokažu neku smislenu viziju budućnosti, osim one koju im serviraju političari. Politika je uvučena u bogomolje, u svaku društvenu ili vjersku instituciju, građani ne postoje, postoje samo nacionalni vojnici, pijuni, sluge, jurišnici, glasnici, hinje i špijuni.

Sad imamo tri nacionalne komunističko kapitalističke beštije, koje narod zaglupljuju više nego bi trebalo, jer ubrzo ljudi neće imati volje ni da glupost učine, a kamoli nešto pametno. Ubrzo će doći vrijeme kada će izbori biti samo za one koji su zaposleni preko stranaka, koji rade u stranački privatiziranim državnim i privatnim firmama, i tu je kraj demokratske diktature i terorizma.

A možda i nije. Možda se ova pošast društvene bolesti proširi toliko da još dugo vremena ostane ovako, da živimo u teroru demokratske diktature koju održava zaraženi narod ideologijama koje su prevaziđene u normalnim državama već odavno.

Ko će to znati, ja ne vidim neku svjetlu budućnost za narode koji su na ovim prostorima se pretvorili u punjive baterije na koje ide ovaj sistem demokratskog terorizma i diktature. Slušajući neke starije, iskusnije, profesionalne analitičare socijalnih prilika i političkih ideologija, ni oni nemaju neku jasnu liniju koju bi mogli povući kroz ovu šumu iskrivljenih društvenih normi.

I tako se vratim na Cara, koji je savjesno meo ulicu u sred čaršije u sred rata, i u sred operacije deblokade Sarajeva, koja je unaprijed bila osuđena na propast, ali Cara nije interesiralo ništa drugo osim one iskonske potrebe da ono što radi, uradi kako treba i ažurno.

On je bio pravi uredni i pravedni Car, a ovo su sada demokratski diktatori i teroristi i njihova vojska sjenki.

Nesposobnost da u 20 vlasti napravite uredno i prosperitetno društvo za par miliona napačenih ljudi, nije ništa drugo nego društveni terorizam. Ali zato dobro znaju iskorištavati demokratiju za sveobuhvatnu političku diktaturu.

Građanske republike nema i slabo da će je biti, jer nema više gradova ni sela, imaju samo nacionalno stranačke regije, i to je sve narod tražio. Nema građana, ljudi, samo nacionalni vojnici, topovsko meso demokratske dikature i terorizma.

Zaiskali ste, eto vam ga.