21. februar: Dan maternjeg jezika

UZ 21. FEBRUAR – DAN MATERNJEG JEZIKA

Autor: Refija Gagula

Organizacija za obrazovanje, nauku i kulturu pri Ujedinjenim nacijama 1999. godine donijela je odluku da 21. februar bude proglašen Međunarodnim danom maternjeg jezika kao sjećanje na studente koji su 21. februara 1952.godine ubijeni u Daki u Istočnom Pakistanu, danas Bangladešu, jer su protestvovali zato što njihov maternji jezik nije proglašen zvaničnim.

Od 2000. godine u svijetu se shodno zaključku UNESCO-a obilježava 21. februar kao Dan maternjeg jezika. Maternji jezik je dio kulturnog identiteta naroda, tačka prepoznavanja, različitosti ali i tolerancije i razumijevanja. Briga o maternjem jeziku je način dokazivanja svijesti kulturne elite naroda o vlastitom identitetu, ali i veoma osjetljivo mjesto tolerancije iste te elite prema Drugom.

Pitanje jezika je pitanje identiteta, kulture, naroda i države. Pitanje jezika je ne samo nacionalno i općekulturno pitanje nego i pitanje funkcioniranja države i položaja naroda unutar države.

Međunarodni dan maternjeg jezika mora stalno podsjećati čovječanstvo na niz moralnih i praktičnih obaveza kojima može očuvati lingvističku raznovrsnost kao jedno od najvećih bogatstava koje nam je prošlost ostavila. Volimo i čuvajmo svoj maternji jezik i poštujmo tuđi!

Bosanski jezik jeste naučna, komunikacijska, kulturna, historijska i ustavna kategorija. Bosanski jezik je znanstveno-historijska činjenica koliko su to i svi drugi južnoslavenski, evropski i svjetski jezici; o njegovu imenu i njegovoj pripadnosti svojim govornicima ne može biti nikakvih rasprava, nikakvih političkih ili kojih drugih nagodbi. Poštivanje upotrebe maternjeg jezika i poštivanje njegova imena u službenoj upotrebi jeste jedna od prioritetnih ustavnih obaveza u državi Bosni i Hercegovini; svako drukčije ponašanje predstavlja bahato i anticivilizacijsko ugrožavanje elementarnih ljudskih prava i sloboda. Upotreba bosanskog jezika zasniva se na pravu njegovih govornika da se službeno koriste ovim jezikom u javnom, obrazovnom, zakonodavnom i drugim poljima društvenog djelovanja.

Uz ovogodišnji Dan maternjeg jezika, predstavljamo knjigu akademika Dževada Jahića „Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora“. Knjiga nije namijenjena stručnjacima, ali je ipak pisana na naučnoj bazi i utoliko je i zanimljiva; u stilu i načinu razmatranja dostupna svima, a naučno utemeljena.

Zanimljivo je i kako se rodila ideja o pisanju knjige: „Odlučio sam da je napišem nakon jedne večernje šetnje sa bratom, Crvenim trgom u Moskvi, na dan 14.aprila 1996. Govoreći o Bosni iskazasmo nadu da će se bošnjački narod, nakon tragičnih događaja i zločina koji je nad Bosnom počinjen, već jednom dozvati pameti i umjeti cijeniti vlastite vrijednosti mudrije nego što je dotle činio. Naš razgovor dotakao se i bosanskog jezika, tog fenomena oko kojeg se lome tiha koplja. Taj jezik i dalje je obavijen tajanstvom, nekom famom u smislu “ima li ga, ili nema”. Mnoga pitanja u vezi s njim još su skrivena u magli neznanja.”

Moj ljetopis bosanskog jezika

“Odrastao sam u lovačkoj porodici, od ranog djetinjstva slušajući lovce- pripovjedače. Mnogi su bili gosti kod moga oca Aziza i dede Muhameda Jahića. Dječački radoznalo, upijao sam riječi, rečenice, tu muziku od glasova, raznih meni dokučivih i nedokučivih tonova. Mamio me taj privlačni ritam narodnoga govorenja, koji se ni u jednoj školi ne uči, niti se može naučiti. Moj dedo i otac umjeli su lijepo pripovijedati; zato su vazda bili u centru pažnje. U Prači (odakle je porijeklom porodica Jahić) ostala je pripovjedačka legenda kako je moj dedo Muhamedaga Jahić pričao o jednom svom doživljaju u lovu. Njegov ker, njušeći za zecom (ili za nekom drugom divljači) nanjušio je u zemlji- findžan. Iskopao ga je šapama, a kad je dedo pristigao, imao se čega nagledati. Findžan je bio ukrašen prelijepim crtežima iz lova, sav u plavim bojama; sa srnama, strijelama, psima –goničima i nakićenim lovcima. Taj findžan Muhamedage Jahića za mene se javlja prvim simbolom, začetkom moje svijesti o jednom jeziku, u prošlosti zataškivanom, jeziku koji se ponovo naziva svojim pravim imenom. Da, moj dedo Muhamedaga Jahić pripovijedao je autentičnim jezikom Bosne. I nije to bio samo istočnobosanski dijalekt već nešto više od toga, šire i “bosanskije”. Ja to tada nisam znao, nisam o tome razmišljao. Tek sad, u sjećanju mi se vraća ta jedinstvena melodija govora koji je mogao biti samo ono što je oduvijek bio-bosanski.

Kad sam krenuo “na škole”, jezikom koji se nazivao srpskohrvatski počeo sam se baviti profesionalno. Najprije kao nastavnik u osnovnoj školi, zatim kao saradnik Instituta za jezik i Filozofskog fakulteta u Sarajevu, gdje me rat zatekao u zvanju vanrednog profesora. Uoči samog rata objavljena je moja knjiga “Jezik bosanskih Muslimana”, u kojoj sam zakružio dosadašnja znanja o jeziku Bošnjaka”

Trilogija o bosanskom jeziku „Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora“ obrađuje pitanje jezika na Balkanu, dijalekte i njihov razvoj, turski i arapski jezik u Bosni, arebicu, turcizme, alhamijado-literaturu, pojam jezičkog “merhameta”. Također, naći ćete odgovore na pitanja bosanskog književnog jezika, zapostavljanja bošnjačke književnosti, leksike bošnjačkih pisaca, prava naroda na svoj nacionalni naziv jezika, budućnost bosanskog jezika i brojne druge teme iz oblasti bosanskog jezika.

“Bošnjački narod ne može opstati bez svoga bosanskog jezika jer to je njegov jezik, koji je najvjerniji pokazatelj ukorijenjenosti tog istog naroda. Jedno bez drugog ne ide; ako je narod-narod, on ima svoj jezik i ima puno pravo da ga naziva svojim nacionalnim imenom. A Bosna je za bošnjački narod njegovo “nacionalno ime”, kao državna i etničko-teritorijalna matica i samog njegovog jezika, te se ona i u nazivu tog jezika neposredno iskazuje”- navodi akademik Dževad Jahić na kraju knjige, umjesto zaključka.

* * *

Akademik Dževad Jahić bosanskohercegovački je lingvist i književnik. Rodio se 1948. godine u Mostaru. Studij srpskohrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti završio je na Filološkom fakultetu u Beogradu 1973, gdje je 1981. godine odbranio i doktorsku tezu Ijekavskošćakavski govori istočne i jugoistočne Bosne.

Magistarski rad odbranio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1977. godine, gdje je u zvanju redovnog profesora penzioniran 2017. godine. Od 1989. do 1993. bio je lektor i predavač srpskohrvatskog jezika i jugoslavenskih književnosti na Katedri slavenskih jezika Filološkog fakulteta Moskovskog državnog univerziteta. Objavio je veći broj naučnih i književnih djela te više od šezdeset naučnih radova iz oblasti lingvistike. Član je Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti.

preporodvisoko.ba