Privatizacija moralnosti

Luke Savage

S engleskog prevela Karolina Hrga

Federalna porezna olakšica u SAD-u nominalno služi kao institucionalni poticaj i nagovor na preusmjeravanje dijela financijskih sredstava bogatih članova društva prema deklasiranim i deprivilegiranim slojevima. Međutim, ovakva mjera opterećuje državnu blagajnu, a time i financijsku održivost pojedinih javnih socijalnih servisa, dok zbog preširoko postavljene definicije dobročinstva rezultira i u poprilično besramnim primjerima reprodukcije privilegiranosti vladajuće klase. Donosimo prijevod teksta Lukea Savagea, koji filantropiju prokazuje kao oportuno održavanje i perpetuiranje sustava nejednake raspodjele dobara i resursa.

Pojedinačni primjeri blagdanskog dobročinstva od strane bogatih su prevara. Pravi je altruizam kolektivan.

Dobrotvorne donacije u SAD-u uglavnom dosižu vrhunac tijekom blagdana. Kao što napominje Meagan Day, ova tradicija sezonskog darivanja predstavlja svojevrstan paradoks: privremenu suspenziju široko zauzetog stava – vrlo rasprostranjenog među bogatima – da je siromaštvo rezultat osobnog ili moralnog neuspjeha. Na svega nekoliko tjedana svake godine, u privilegiranijim slojevima američkog društva kao da dolazi do implicitnog priznanja nepravedne raspodjele bogatstva, a time i ideje da siromašni uistinu zaslužuju više. 

U svojem darivanju ove blagdanske sezone (ali i tijekom godine), bogatim će donatorima potporu pružati federalna porezna olakšica na dobročinstvo. Navodno osmišljena kako bi potakla milosrđe (osobito među bogatima – mjera je uvedena 1917. godine nakon velikog povećanja porezne stope za osobe s najvišim prihodima), olakšica omogućava svakome tko uplati donaciju da u poreznoj prijavi umanji prihod koji prijavljuje za iznos donacije. 

Institucionaliziranje i poticanje velikodušnosti kao model javne politike – na prvi pogled – tko bi tome mogao prigovoriti? Međutim, kako god se njezina svrha službeno objašnjava u teoriji, ova je olakšica puno podložnija kritici jednom kada razmotrimo kako funkcionira u praksi. 

Za početak, ovo nemalo košta javni proračun. Prema IRS-u (Internal Revenue Service – institucija zadužena za prikupljanje poreza u SAD-u, op. prev.), zahvaljujući mjeri navodno osmišljenoj kako bi poticala plemenite ciljeve te ublažila patnju, godišnje se na porezima gubi preko 60 milijardi dolara koji bi mogli završiti u federalnoj blagajni. Nije teško zamisliti puno bolje upotrebe tolikog novca; primjerice, svota je osam puta veća od onoga što se trenutno ulaže u program Head Start, koji osigurava čitav niz usluga djeci iz obitelji s niskim dohotkom. 

Nadalje, olakšicu primarno koriste imućni slojevi stanovništva. Podaci Tax Policy Center-a (Centar za poreznu politiku) pokazuju da otprilike 74 posto onih koji koriste poreznu olakšicu na dobročinstvo prema svojim prihodima spadaju u gornjih 20 posto. Štoviše, regresivna narav ove mjere znači da će osobe iz nižih dohodovnih kategorija, koje se njome koriste, dobiti i manje beneficije: naposljetku, što je porezni obveznik u višoj dohodovnoj kategoriji, to mu je i porezna olakšica od svake donacije veća. Posljedično, 76 posto svih beneficija uprihodovanih od ove porezne olakšice odlazi onima koji zarađuju 100 000 dolara godišnje ili više. 

Također, nije nevažno i koliko široko definiramo dobročinstvo. Istina, pod dobrotvornim donacijama mnogi podrazumijevaju donacije bankama hrane, pučkim kuhinjama, ili drugim vrijednim inicijativama. Međutim, krenemo li u pomniju analizu pojedinih nazovi-dobrotvornih projekata, otkrit ćemo da se često manje radi o velikodušnom darivanju, a više o motiviranosti vlastitim interesima – prisjetite se ogromnih donacija najprestižnijim sveučilištima ili drugim elitnim institucijama. Bilo bi teško otvoreno argumentirati da ova vrsta blatantne reprodukcije privilegiranosti treba uživati iste porezne stimulacije kao i, primjerice, donacije koje odlaze siromašnoj djeci kako bi imala zdrav doručak ili u svrhe pomoći žrtvama obiteljskog nasilja. 

U određenim slučajevima dobrotvorne donacije, onako kako su definirane u američkom poreznom kodeksu, graniče s apsurdnošću, i predstavljaju ništa drugo doli plutokratsku taštinu pod pokroviteljstvom javne riznice. Primjerice, prije nekoliko je godina milijarder Mitchell Rales ostvario veliku olakšicu, doniravši svoju skupocjenu zbirku modernih umjetnina privatnom muzeju, sagrađenom tik do njegove kuće. Naravno, dobrotvorne donacije mogu predstavljati izraze empatije – osobito kada podrazumijevaju autentičnu osobnu žrtvu. Sukladno tome, izgleda kako je impuls prema dobročinstvu snažniji među onima niže i srednje platežne moći, nego što je među bogatima, usporedimo li njihove donacije s obzirom na udio u ukupnim prihodima. 

No glavni je problem s dobrotvornim biznisom taj što se ljude koji već imaju najviše koristi od duboko hijerarhiziranog društva u SAD-u, nagrađuje zato što povremeno djeluju na ublažavanju upravo nekih od problema koje aktivno perpetuiraju. 

Kada se moćni ljudi, čiji postupci održavaju ili jačaju društvene probleme, bave privatnom moralnošću, to nije tek neadekvatno rješenje samih tih problema; već je i vrlo realni izraz istih. Kapitalist-mešetar koji donira novac školskom okrugu, pod uvjetom da isti o javnom trošku obučava njegovu buduću radnu snagu. Direktor kompanije koji uplaćuje donaciju lokalnoj bolnici prije slanja armije krvožednih lobista u Washington u borbi protiv ekspanzije Medicaida. Industrijalac koji na vrlo javan način novčanim prilogom podrži lokalnu banku hrane na Badnjak, prije ulaženja u novu godinu sa svježom rundom otkaza i rezova nadnica. Nekretninski tajkun koji donira novac skloništu za beskućnike, istovremeno podižući cijene stanovnicima određene četvrti kako bi obogatio investitore. 

Navedimo osobito frapantan primjer braće Koch, koji već nekoliko desetljeća aktivno potkopavaju mjere osmišljene za borbu protiv siromaštva i ponosno nude milodare siromašnima – ako, dok pomalo jedu juhu, spremni slušati propovijedi o čudima slobodnog poduzetništva. Glavni donator bolnica u Kanadi godinama je bio pokojni Peter Munk – milijarder i rudarski magnat, koji je usmjerio ogromne količine novca u kampanje povezane sa zdravljem, istovremeno upumpavajući novac u desničarske organizacije koje rade na privatizaciji državnog sustava zdravstvene skrbi. 

U najgorem slučaju, ova vrsta filantropije nije samo licemjerna, već teži aktivno perpetuirati upravo one nepravde u svrhe čijeg ublažavanja institut dobročinstva navodno postoji – pritom često nagrađujući njihove tvorce plaketama, pokroviteljstvima i javnim prestižom. 

Praznici možda jesu vrijeme veće individualne velikodušnosti, osobito među bogatima i dobro situiranima. Međutim, sve dok dopuštamo da ova vrsta privatizirane moralnosti bude zamjena za bogatiji kolektivni etos humanosti i solidarnosti, duh darivanja koji je tobože prisutan u ovo doba godine ostat će otužno slabašan u svojim praktičnim rezultatima.  

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

Karikatura prikazuje vlasnika derutnih stambenih nekretnina koji dio novca od stanarina odvaja u donacije, umjesto da ih dovede u red, što apologira mogućnošću plaćanja većeg poreza, autor: Udo J. Keppler, objavljeno u časopisu Puck1. ožujka 1911. (izvor: Library of Congress @ Wikipedia).