Tarik Đodić: Visoko, ah, Visoko!

Generalni direktor Al Jazeere Balkans Tarik Đodić, autor knjige kratkih priča “Čuvarkuća” na sinošnjoj promociji u Visokom je pročitao i svoju novu priču o ovom gradu.
A za radoznalce, nesuđena nevjesta je bila iz Smršnice.


Visoko, ah, Visoko!

Nekad davno, još sam bio mladić i sam, jedan mi je prijatelj iz Visokog rekao da će oni mene ženiti iz Visokog. Možda su bila i dvojica. Baš je tako rečeno: ženiti, a ne oženiti. Uslijedio je veoma detaljan opis moje buduće, ispostaviće se, nesuđene mlade, spominjanje specifične lokacije odakle bi mlada trebala biti, kao i zanimanja kojim se njezina uža i šira porodica bavi ili ima baviti. Naravno, i to zanimanje bilo je karakteristično za Visoko. Neko su me vrijeme on ili oni zvali svojim zetom. Visočkim zetom. A meni nije bilo mrsko.

Nisam se oženio iz Visokog, nije bilo suđeno. Nismo moj prijatelj ili prijatelji i ja dovoljno ozbiljno poradili na tome da mi se pronađe mlada iz tog i tog dijela Visokog, čija se porodica bavi tim i tim zanimanjem, karakterističnim za Visoko, ali ja se još od tada osjećam kao dio ovog grada i ovih ljudi, kao da sam visočki zet. Štoviše, mada iz Prnjavora, ja se osjećam i kao visočki sin, kao Visočanin.

Gdje god pođem, žurim. Takvo vrijeme, a takav i ja. Ali, kad pođem u Visoko, ja ne hitim. Tamo idem radi ćejfa i radi ljudi. I onda na mjestima gdje bih inače kršio sva moguća ograničenja brzine, ja polahko, po istilahu. Sviraju mi drugi vozači, ali niko mi ne može pokvariti užitak koji osjećam dok se približavam Visokom. Biće kahva, biće malo nakoso narezano, biće tarhana, najbolji somun, biće čimbur na poprženom mesu. Jedino kad pođem u Visoko moja me Alma ne pita šta ćemo danas za ručak: zna da ću se iz Visokog vratiti sit i najeden. Kad sam ja u Visokom, u mojoj se kući ne kuha.

A ljudi? Bio sam počeo pisati imena mojih prijatelja iz Visokog, pa shvatio da je to težak i opasan, može bit i šejtanski posao. Hem je puno imena, puno ljudi, hem u tom mnoštvu mogu nekog preskočiti. Ko bi sve pobrojao, vidite koliko vas je. I, ne daj Bože, a poznat mi je i drag visočki naam, može neko pomisliti da sam ga namjerno izostavio ili da držim nekome stranu. Ne! Visoko je moje, cijelo i u punini. Đe ćete mi da vas dijelim? Grad u koji ću se uvijek vraćati, svojim Visočanima, da dvije, tri, uz još jednu kahvu, sa merakom i ćejfom prebijemo.

I odlaziti iz Visokog vozeći polahko, bez hitnje, da mi se mozak i tijelo, srce i duša odmore dok sabirem sve one ljepote što sam ih u Visokom doživio.

Za žurbu i strku svakako ima vremena, ne mogu im pobjeći. Ali sada neka sačekaju, nek malo ohanu, neka koliko hoće nervozni vozači sviraju, dok se rahat iz Visokog vratim.

 

FB profil: Tarik Dodic