​Izbjegli tinejdžeri pričaju o užasima koje su prošli na putu do Evrope

Do sada smo izgubili evidenciju o 10.000 izbjegličke dece u Evropi. Nestala su sa radara i sada žive na marginama društva – rade ilegalno ako su imala sreće, žrtve su trafikinga ako nisu. To su najdrastičniji slučajevi. Djeca koja su ostala sama i bježe iz svoje domovine iz straha od smrti, putujući na neviđeno preko strane teritorije samo da bi ostala u životu. Neka od njih imaju samo devet godina.

I dok se granice po Evropi zatvaraju, otvaraju se nove rute, svaka opasnija od prethodne. Otkako je martovski sporazum između EU i Turske zaustavio priliv izbjeglica preko Grčke, sada su novi front postali Sicilija i obližnje ostrvo Lampedusa – najbliže tačke u Evropi kada se putuje iz Afrike. Prema organizaciji Save the Children, do sada je brojka samostalnih tinejdžera koji se iskrcavaju na italijansku obalu 4.100 – četiri puta viša nego prošle godine.

A sve su mlađi. Ovih dana uobičajeni su 13-godišnjaci i 14-godišnjaci, a centri za prihvat svuda po brdima srca Sicilije puni su mladih dječaka (i u velikoj većini radi se o dječacima; 92 odsto maloljetnika bez pratnje su muška deca) koji pokušavaju da se snađu. Jedna od glavnih ruta iz Afrike sada ide preko Libije, koja je u velikom haosu i svaki dječak koji uspije da se probije sa sobom donosi košmarnu priču o zarobljeništvu, prinudom radu i premlaćivanju.

“Naš cilj je da ovim dječacima obezbjedimo sredstva da se osamostale”, kaže Save the Children, koja ukazuje hitnu njegu dječacima od trenutka kada se oni iskrcaju. Impresivna ambicija. Zbrinjavanje 3.000 njih u Velikoj Britaniji je samo početak. Kameron je pristao da prihvati one kojima je pomoć najpotrebnija – ali njegova sljedeća bitka je da utvrdi ko su oni.

U centru organizacije Save the Children na Siciliji, zamolila sam neke od ovih mladih izbjeglica da nam ispričaju svoje životne priče.

Drisa, 17, iz Malija

Trebalo mi je dvije godine da stignem ovamo. Napustio sam svoju zemlju zbog građanskog rata. Živio sam u Bamaku, glavnom gradu Malija, gde smo se zatekli između dvije vatre. Živjeli smo pod opsadom u sopstvenoj kući – bilo nam je teško da izađemo čak i po hranu. Moja škola se odavno raspustila, moji roditelji su umrli kad sam bio mali, a kad je moj stariji brat poginuo u sukobu, nisam imao drugog izbora nego da odem.

Moja baka mi je dala nešto novca i krenuo sam u aprilu 2014. godine, stigavši do Obale Slonovače. Ostao sam tamo skoro godinu dana prodavajući plastične poštanske džakove, u pokušaju da skupim novac za ostatak svog putovanja.

Istog trenutka kada sam napustio Obalu Slonovače, shvatio sam koliko će teško biti. Nisam bio dovoljno hrabar i želio sam da pođem nazad. Nazvao sam svoju baku, ali ona mi je rekla da je izbila epidemija ebole i da sad ne mogu da se vratim.

Prošao sam kroz Gvineju, Niger i ušao u Libiju. Stigao sam tamo u februaru ove godine, ali sam odmah bio zarobljen i smješten u neku vrstu privatnog zatvora u nečijoj kući. Proveo sam tamo pet dana prije nego što su došli neki ljudi, odveli me sa sobom i tjerali me da radim za njih. Ništa me nisu plaćali. Moja posao je bio da punim vreće sa pijeskom i nosim ih do kuće koja je bila u izgradnji.

Na kraju su me pustili. Otišao sam pravo na plažu da pokušam nekako da pređem more. Zaustavila me je policija i uzela mi sav novac prije nego što me je pustila na brodić. Pošli smo u ponoć i istog trenutka kad sam se popeo na brod pomislio sam: ‘To je to, došlo je moje vrijeme.’ Bio sam siguran da ću umrijeti. Bilo je zastrašujuće. Srećom, u deset ujutro narednog dana, iz mora nas je izvukao italijanski brod za spašavanje.

Pričao sam preko telefona sa bakom; ona je mnogo sretna što sam uspio da stignem dovde. Ali pomisao na to da sam ja ovdje a ona čak tamo je nepodnošljiva. Trudim se da ne mislim o tome. Strašno je.

Sani, 17, iz Pakistana

Ne sjećam se kad sam otišao iz Pakistana. Mislim da je to bilo prije oko šest do osam mjeseci. Živio sam blizu granice sa Afganistanom. Pošao sam nakon što su dvojica mojih najboljih prijatelja oteti i prisilno pridruženi terorističkoj grupi. Ranije nisam vjerovao da se takve stvari stvarno dešavaju. Plašio sam se da ću ja biti sljedeći. Pričao sam o tome sa svojom majkom i ocem, i oni su se složili da bi za moju bezbjednost najbolje bilo da odem. Imam ujaka u Italiji, tako da sam mislio da pokušam da stignem do njega.

Putovao sam preko Irana, Turske, Grčke, Makedonije, Hrvatske, Srbije i Austrije. Moj otac je penzionisani vojnik; dao mi je 6.000 eura za moje putovanje. Putovao sam tako što sam uglavnom plaćao ljude da me voze svojim kolima. Često bismo se nagurali mnogo nas – desetoro pozadi i petoro napred. Da bih stigao do Grčke ukrcao sam se u čamac veličine metar sa tri. Bio sam napola u vodi, a napola u čamcu. Kad smo pristali, vojska nas je sprovela u logor, a poslati smo prvo u Njemačku, zatim na Siciliju.

Trudim se da što češće pričam sa majkom, ocem i ujacima. Otac mi je poslao moje dokumente iz Pakistana. Imam jedno svedočanstvo iz birotehničke škole i dva iz izviđačkog kampa. Nadam se da će mi pomoći da nađem posao.

Bo, 15, iz Nigerije

Rođen sam u sjevernoj Nigeriji i najmlađi sam u svojoj porodici. Kad sam imao 12 godina, grupa muškaraca je upala u moju kuću i zarobila moju porodicu. Imao sam sreće zato što sam se nalazio iza prozora pa nisu znali da sam tu. Vidio sam kako su vezali ruke i noge mom bratu, i zaklali ga kao kozu. Vidio sam oca i majku kako plaču. Potom su ubili mog oca bodežom; samo su mu prerezali grkljan. Ubili su i dvojicu od trojice moje braće. Sve sam vidio.

Moja majka mi je mahnula da bježim jer je znala da ću biti sljedeći. Počeo sam da trčim. Kad sam ugledao kamion sa otvorenom zadnjom stranom, samo sam otrčao do njega i uskočio. Osam dana kasnije stigao sam u Niger i počeo da prosim na ulicama. Prišao mi je jedan čovjek i pitao me da li bih volio da otputujem do Libije. Nisam znao gde je Libija, ali mi je on objasnio da je tamo bolje nego u Nigeru.

Popeo sam se na veoma velik, dugačak kamion. Bio je pun ljudi, od kojih su se mnogi među sobom tukli. Bilo je tu mnogo raznog svijeta – ljudi iz Senegala, Nigerije, Malija, Gane – i svi su željeli do Libije. Trebalo nam je oko tri dana da stignemo zato što se u međuvremenu kamion pokvario u pustinji. Srećom, imao sam nešto malo svoje zalihe vode. Bio sam mali dječak, tako da ljudi nisu pokušavali da mi je ukradu.

Kad sam stigao u Libiju, odmah sam bio uhapšen. Mislio sam da se radi o policiji zato što su bili u uniformi. Rečeno mi je da sam ušao u zemlju ilegalno i tad je započeo najgori period mog života. Strpan sam u zatvor na dvije godine, gde su me držali okačenog na krst, ponekad da visim naopačke, i mlatili me i danju i noću. Stavili su me u lance – još sam sav prekriven ožiljcima. Kad su nam davali hranu, bacali su nam je kao psima; istresli bi je na pod i nabijali nam glave u nju dok je jedemo sa zemlje. Svakog dana sam malo više gubio razum.

Jedne noći sam vidio ljude kako bježe, pa sam odlučio da i ja pobjegnem s njima, i tad smo ugledali brodiće. Nisam imao pojma šta je Italija niti gdje se nalazi, ali sam ipak potrčao i uskočio u brodić. Do tada sam godinama gledao ljude kako umiru preda mnom – mislio sam da će bilo gdje biti bolje nego tu gdje sam sada.

Sad sam ovdje i sretan sam što sam živ. Ne znam gdje mi je majka i nisam pričao sa njom otkad sam otputovao. Ako mi dopuste, volio bih da ostanem u Italiji. Volio bih da idem u školu i da radim, da konačno saznam šta je život.

Džozef, 17, iz Gvineje

Mrtvi su mi i otac i majka. Nakon što su umrli, nisam imao hrabrosti da ostanem u Gvineji. Imam jednu stariju sestru, ali ona ima vjerenika, tako da je bezbjedna. Kada sam joj rekao da razmišljam o tome da odem, podržavala me je u mojoj namjeri. Dala mi je nešto novca da stignem do Senegala. Godinu dana sam proveo tamo radeći kao nosač kako bih sakupio novac za ostatak putovanja. Zatim sam putovao preko Malija, Burkine Faso i Nigera. Istog trenutka kada sam stigao u Libiju, strpali su me u zatvor. Moji tamničari su mi naredili da zovem svoju porodicu i kažem im da šalju novac. Rekao sam im da nemam porodicu i onda su me tukli.

Ne mogu vam opisati koliko je bilo grozno u zatvoru. Bilo je nas između 10 i 15, pokupili bi nas svako jutro u šest ili sedam i tjerali nas da radimo. Nisu nas plaćali. Poslije nekih mjesec dana, samo su nas pustili da idemo.

Išli smo noću da se ukrcamo na brodić. Nas 115 naguralo se na jedan veoma mali brod. Nisam se plašio. Svi su se drugi plašili, ali ja sam bio smiren. Mislio sam: ‘Ovo je prosto nešto što moram da pregrmim.’ Kad sam nazvao svoju sestru da joj kažem da sam stigao do Italije, nije mogla da vjeruje. Bila je tako sretna zbog mene.