Stećci su djelo ruku i umijeća Bošnjaka

STEĆCI SU DJELO RUKU I UMIJEĆA BOŠNJAKA

Nišani 15. stoljeća svoj oblik duguju stećcima vertikalnog tipa, stele, obeliska. I danas se to može vidjeti na takvim nišanima oko Alipašine džamije u Sarajevu. Ovi nišani negdje stoje i među stećcima, kao na jednom greblju uz selo Zbilje kod Visokog, pa čak i pored krstova. Na nišanima se kao simboli vide luk, strijela, mač. Na nišanima tog ranog vremena, u smjeni kultura, vide se i natpisi s imenima bosanske vlastele čije je ime muslimansko, a prezime starobošnjačko, i još ispisano, uklesano bosančicom. To su jedinstveni primjeri i svjedoci historijskih mijena očuvani upravo u likovnoj formi

Izvor: stav.ba/
Razgovarao: Hamza RIDŽAL
Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Prof. dr. Ibrahim Krzović jedan je od najpoznatijih likovnih kritičara i historičara umjetnosti u Bosni i Hercegovini. Rodio se 1935. godine u Sarajevu. Na Višoj pedagoškoj akademiji u Sarajevu, grupi za likovno i tehničko obrazovanje, diplomirao je 1957. godine. Osam godina poslije diplomirao je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odsjeku za historiju umjetnosti. Na istom fakultetu Krzović je završio i postdiplomski studij, a 1987. godine odbranio je i doktorsku disertaciju pod nazivom Secesija u arhitekturi Bosne i Hercegovine.

Od 1969. godine radio je kao kustos u Umjetničkoj galeriji BiH, a od 1990. godine redovni je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Predavao je i na Akademiji scenskih umjetnosti, Muzičkoj akademiji i Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Ibrahim Krzović za Stav govori o bosanskohercegovačkom i bošnjačkom likovnom naslijeđu, poziciji likovne tradicije u odnosu na druge kulturne forme, slojevima arhitektonskog naslijeđa u našim gradovima, o stećcima i kontinuitetu kulturnih formi.

STAV: Koliko je likovna kultura važan izraz kolektivnih stremljenja i (o)sjećanja jedne zajednice?

KRZOVIĆ: Likovna kultura jedne zajednice najprije je dragocjeno naslijeđe i pokazatelj njenih humanističko-civilizacijskih osobina koje, kao takve, zajednici nisu date nego su stečene radom, djelovanjem njenih pojedinaca i kolektiviteta. Likovna kultura kao izraz kolektivnih stremljenja izraz je dugih procesa, nekad kao posljedica vizualnih sadržaja u kontekstu svakodnevice, opažanja, razumijevanja i doživljaja likovno-estetske konfiguracije samog prostora i životnih događanja, nekad kao rezultat svjesnog građenja lijepog u činu djelovanja pojedinca ili kao posljedica sistemskih mjera zajednice.

STAV: Kakvo mjesto danas zauzima likovna kultura u odnosu na druge kulturne forme u Bosni i Hercegovini? Smatrate li da se ovoj grani naše kulture ne pridaje dovoljna pažnja?

KRZOVIĆ: S vremena na vrijeme, ovisno od evolutivnih ili cikličnih kretanja neke zajednice, primarno ili prevlađujeće mjesto zauzimaju neke od formi kulture ili se ističu dvije-tri, dok su ostale slabije uočljive ili manje razvijene. Nekad uvjeti života daju prednost jednoj vrsti senzibiliteta, u zajednici naiđu na podršku, pa i euforično slijeđenje kulturnih ili umjetničkih pojava kakvi su primjeri u modernim vremenima pop-rok muzike, filma, street arta. Likovna kultura u nas također je prolazila kroz faze uspona i recesije. Kao nekadašnji nastavnik likovne kulture, kasnije profesor historije umjetnosti i galerista, znam da je u pedesetim, šezdesetim godinama 20. stoljeća mnogo značila nastava likovne kulture i uvođenje slobodnog dječijeg izraza u skladu s njegovim psihofizičkim uzrastom. Iz tih generacija osnovaca i gimnazijalaca razvila se generacija sjajnih likovnih umjetnika, posebno grafičara koji su bili nagrađeni velikim nagradama, premijama na svjetskim izložbama. Znam da je taj entuzijazam splasnuo reduciranjem broja nastavnih sati u višim razredima osnovne škole, odnosno smanjenjem podrške ovoj kulturi u sistemu obrazovanja. Smanjena je podrška institucijama kao što su muzeji i galerije, osiromašeni su programi likovnih događanja. Treba imati u vidu da su se mijenjali i sami mediji, jezik, da su drugi oblici vizualnih umjetnosti kao video, performansi, nanotehnologije privukle interes mlađih stvaralaca, što je promijenilo i vrstu recepcije.

STAV: U Kratkoj historiji kulture Bošnjaka, u poglavlju o likovnoj umjetnosti, pišete kako su Bošnjaci i prije primanja islama baštinili različitosti. Na koji način? Šta likovna tradicija svjedoči o bošnjačkom identitetu?

KRZOVIĆ: Stanovništvo Bosne iz 15. i 16. stoljeća koje je primilo islam baštinilo je mnoge kulturne slojeve – od prethistorije, kakva je butmirska kultura, preko ilirsko‑kasnoantičke kulture i vizigotsko-ostrogotskih kretanja, zatim ranog kršćanstva i arijanizma, te onoga što su donijeli Južni Slaveni, pa sve do kasnog srednjeg vijeka, koji najbolje predstavljaju stećci. Međutim, ako su Iliri podizali stele, oblici tih stela i likovi umrlih na njima nemaju onu klasičnu ili klasicističku pravilnost, oblici su mekši, bliži tragu koji ostavlja rad slobodnom rukom, baš kao i na stećcima, a stećci su djelo ruku i umijeća Bošnjaka.

STAV: Koje su to forme likovnosti i materijalne kulture prisutne u srednjovjekovnoj Bosni opstale i nakon što su Bošnjaci primili islam?

KRZOVIĆ: Jedan vid materijalne kulture koji iz srednjovjekovlja opstaje i u narednim stoljećima Bosne pod osmanskom vlašću, što će reći i nakon što Bošnjaci prime islam, jesu gradovi. Zapravo, srednjovjekovni gradovi, kao rezidencije velikaša, opstaju i služe kao fortifikacije koje, istina, postepeno gube na značaju, a nekadašnja podgrađa, trgovišta razvijaju se u gradove. Lijepi primjeri jesu Počitelj, Visoki i Podvisoki, Tešanj, Blagaj, Srebrenik, Vranduk… Arhitektura je važno područje materijalizirane likovnosti, a posebno iz aspekta svoje različitosti, različitosti formi koje proističu iz funkcija koje ih određuju, pa i sakralni objekti različitih vjera opstaju u memoriji individue kao njegove slike.

STAV: I sam oblik nišana, kako pišete, specifično je izveden kao obelisk stećak. Je li to uvjerljiv argument da su i bosanski muslimani kulturološki baštinici bošnjačkog srednjovjekovlja? Inače, jesu li likovnost i arhitektura možda i važniji od književnosti za ilustriranje kontinuiteta bošnjačkih kulturnih formi i spone između srednjovjekovlja i osmanskog perioda?

KRZOVIĆ: Nišani 15. stoljeća svoj oblik duguju stećcima vertikalnog tipa, stele, obeliska. I danas se to može vidjeti na takvim nišanima oko Alipašine džamije u Sarajevu. Ovi nišani negdje stoje i među stećcima, kao na jednom greblju uz selo Zbilje kod Visokog, pa čak i pored krstova. Kada je jednom prilikom stari hadži Makso Despić putovao s Mehmed-begom Kapetanovićem Ljubušakom od Visokog prema Kiseljaku i kad su naišli pored tog groblja i vrela – česme ispod njega, hadži Makso je prokomentirao kako je to tako jer “ih niko nije dražio”. Na nišanima se kao simboli vide luk, strijela, mač. Na nišanima tog ranog vremena, u smjeni kultura, vide se i natpisi s imenima bosanske vlastele čije je ime muslimansko, a prezime starobošnjačko i još ispisano, uklesano bosančicom. To su jedinstveni primjeri i svjedoci historijskih mijena očuvani upravo u likovnoj formi. Mada su to nadgrobnici, njih se doživljava kao bašte skulptura čija je ljepota oblikovanog kamena koji je s vremenom poprimio patinu što su je gradili sunce, kiše, mrazevi, lišajevi, mahovina. Na nekima nema nikakvih ukrasa i krase ih samo čisti oblici. Neki su ukrašeni lijepom kaligrafijom, u sulusu, talik pismom, viticama, lozama, tordiranim trakama kao na stećcima. Neki su čudesni element same prirode kao oni monumentalni nišani na Glamočkom polju, ili skupine nišana po haremima sarajevskih, mostarskih ili livanjskih džamija, pa Kajtazovića u Krajini. Nišani su stoga bili inspiracija umjetnicima moderne umjetnosti, kao na slikama Bekira Misirlića, Dževada Hoze, čije su grafike s motivom nišana dobile nagradu na svjetskom bijenalu grafike 1968. godine.

STAV: S obzirom na navedeno, kako gledate na činjenicu da su stećci zaštićeni od UNESCO-a kao zajedničko dobro Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore?

KRZOVIĆ: Stećci jesu zajedničko dobro i Bosne i Hercegovine i Hrvatske i Srbije i Crne Gore u mjeri koliko su rasprostranjeni na ovim teritorijama. Izvorno su fenomen bosanskog srednjovjekovlja i eminentno umjetnost srednjovjekovne Bosne, a kako su dijelovi ovih današnjih susjednih država bili dijelom bosanske srednjovjekovne države, u zoni utjecaja njene duhovnosti proširio se običaj obilježavanja grobnih mjesta, da li Bošnjaka naseljenih na tim područjima ili tamošnjih stanovnika koji su prihvatili takvo obilježavanje mjesta sahranjenih. Natpisi na nekim stećcima pokazuju da je to bilig plemenitih Bošnjana. Prilikom gradnje brana na Neretvi u Salakovcu i Grabovici iskopani su grobni sadržaji i sa stećcima preneseni na novu lokaciju iznad budućeg Jablaničkog jezera. Arheolog i naučnik akademik Alojz Benac u jednom svom radu za simpozij o bogumilstvu održanom u Skoplju napisao je 1982. godine “da skeleti iz 108 grobova (XIII – XIV vijek), prema srednjoj vrijednosti lobanje i skeleta, potvrđuju punu antropološku homogenost ove serije. Osnovna svojstva te serije skeleta, bez ikakve sumnje, upućuju na čist dinarski antropološki tip, bez ikakve druge primjese… Analiza skeleta iz Raške Gore (Salakovac, Grabovica, pr. aut), pa i Grboreza, jasno upućuju na autohtono, odnosno neslovensko stanovništvo koje se pokapalo pod stećcima”.

STAV: Koliki je, s obzirom na njenu raznolikost, potencijal bosanske likovne i kulturne baštine? Jesmo li dovoljno svjesni tog bogatstva?

KRZOVIĆ: Ne bi se smjelo ni preuveličavati ni potcjenjivati potencijal naše likovne baštine. Nismo zemlja poput Egipta, Grčke, Rima, Italije, Francuske, koje su imale značajnu ulogu u historiji i koje baštine umjetnost svjetskog značaja. Tu su i velike kulture Istoka. Međutim, za nas pa i za svijet značajna je ta raznolikost likovne baštine. Već je rasprostranjeno mišljenje kako se u Sarajevu na nevelikom rastojanju vide i pravoslavni, i katolički, i protestantski, i jevrejski, i islamski arhitektonski objekti. To imaju ili su do agresije 1992. godine imali i drugi gradovi Bosne i Hercegovine. Kako je Miroslav Krleža rekao: “Neka oprosti gospođa Europa, ona nema spomenika kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike. Stećke.” Stećci su najzad uvršteni u svjetsku kulturnu baštinu i sad nekropole poput Radimlje, Boljuna, Kočerina zrače jedinstvenom ljepotom, ljepotom koja iznova privlači i one koji su ih više puta vidjeli. Osim sakralnih objekata, koji jesu svjedoci različitosti, veliki potencijal imala je stambena arhitektura nastala pod utjecajima stambene osmanskodobne arhitekture. Kuće, pa i velike gradske cjeline, mahale, izazvale su pažnju stranih arhitekata.

Po dolasku austrougarske vlasti, ovo arhitektonsko naslijeđe označeno je kao pasatizam, neodrživo za moderne gradnje. Trebalo je proći tridesetak godina da bi se kod tih stranaca pojavilo zanimanje za arhitektonske i kulturološke vrijednosti stare stambene arhitekture. Istina, neki strani posjetioci Sarajeva u to doba primijetili su kako ovi arhitekti grade zgrade i dijelove grada po uzoru na evropske gradove i arhitekturu historicizma, što će dovesti do toga da će od Sarajeva napraviti ono što ima drugdje, a izgubiti ono što je njegova osobnost. Josef Pospišil, Josip Vancaš, Rudolf Tönnies počeli su crtati kuće po sarajevskim mahalama pa i projektirati, pored svojih zgrada u stilu neorenesanse, neogotike, neomaurskog stila, u oblicima koje su nazvali bosanski slog. To je koju godinu prije njih, 1904. godine, uradio jedan student Wagnerove škole na Bečkoj akademiji Ernst Lichtblau. Nakon što je na svom studijskom putovanju kroz Bosnu napravio crteže starih kuća u Jajcu u stilu bečke secesije, napravio je idejno rješenje moderne bosanske kuće. Taj potencijal vrijednosti arhitektonske baštine osjetili su Dušan Grabrijan, Slovenac koji je bio profesor u Tehničkoj školi u Sarajevu pred Drugi svjetski rat, a s njim posebno pasionirani istraživač, arhitekt Juraj Neidhardt. Poznato je Neidhardtovo oduševljenje vrijednostima bosanskog arhitektonskog naslijeđa iz kojeg je proizašla njegova i Grabrijanova knjiga Arhitektura Bosne i put u savremeno iz 1956. godine. Taj potencijal arhitektonskog naslijeđa vidljiv je i u ostvarenjima arhitekte akademika Zlatka Ugljena (Hotel “Ruža”, Hotel “Bregava”, Hotel “Visoko”, Bijela džamija u Visokom, idejno rješenje za džamiju u Stocu, džamija Behram-begove medrese u Tuzli…).

STAV: Trenutno radite na monografiji o starim ljetnikovcima, kulama i čardacima u Bosni i Hercegovini. Kakve ste zanimljivosti zapazili tokom istraživanja? Koliko je ova tema nepoznata i zašto je važna?

KRZOVIĆ: Temom starih ljetnikovaca, kula i čardaka koji su služili za ljetni boravak, posebno sarajevskih porodica, bavim se još od šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad sam zapazio neke takve ljetnikovce najprije u bližoj sarajevskoj okolini. Neki su još služili svojoj svrsi, neki su bili zapušteni, napušteni, ruševni, ali i takvi su ostavljali dojam posebnosti. Neki su bili stariji, neki se spominju u zaostavštinama umrlih u 18. i 19. stoljeću u sidžilima sarajevskog šerijatskog suda, neki su upisani i u gruntovne knjige skupa sa zemljištem koje su posjedovale Sarajlije ne samo u bližoj okolini. Ova vrsta naslijeđa, osim rijetkih primjera, uglavnom je dokrajčena u ratu devedesetih godina, a imanja pored kojih su bili ovi objekti oduzeta su takozvanom agrarnom reformom i prešla su u vlasništvo kmetova. Promjenom vlasti nestajali su stari načini života i proizvodnje, a s njima i ekonomska moć gradskog stanovništva koje je dodatno oslabilo i gubitkom zemljišnih posjeda. Izlazak i ljetovanje na selu imali su dvostruku svrhu.

Vlasnici imanja ondje ubirali su ljetinu, a porodica je boravila u prirodi sve do jesenjih dana kada su se vraćali u svoje kuće po sarajevskim mahalama. Neke porodice imale su imanja velika i po nekoliko stotina pa i hiljada dunuma (porodica Sabura i Žiga u Nedžarićima, Odžaktani u desetak mjesta bliže i dalje sarajevske okoline), a među imaocima tih posjeda i ljetnikovaca bilo je običnih zanatlija i trgovaca, aga i begova, uleme i visokih funkcionera ondašnje vlasti. Čardaci su bili jednokatnice, s prizemljem u kojem je bila magaza, ostava za alat, ljetinu, nekad i ognjište, a na spratu su bili čardaci i čardačići, divanhane, namješteni kao kuće u gradu da bi pružali svu udobnost porodičnog života. Kule su bile s dvije ili tri etaže iznad kamenog prizemlja, prvi sprat imao je također debele zidove i obične prozore pa se tu moglo boraviti i kad jesenji dani postaju hladniji. Na gornjoj etaži bili su čardaci, neki na prepustu da bi se dobilo na komoditetu boravka (kule Bureka Ahmed-efendije u Kovačima i u Ljubogošti s kraja 18. stoljeća, Halilbašića i Turhanije u Kovačima, kasnije Semiza, Defterdarija u Čekrčićima kod Visokog). Pred dolazak i po dolasku austrougarske vlasti javljaju se vijesti o paljevini kula po cijeloj teritoriji ondašnje Bosne i Hercegovine. To su najčešće činili kmetovi (takva je vijest da je zapaljen konak, čardak Fadil-paše Šerifovića u selu Konak na Bosni kod Ilidže, da je ubijen momak koji je održavao imanje, a ubijen je čak dvadesetih godina i vlasnik ljetnikovca Kapetanović u Bačićima kod Alipašinog mosta, a na njegovoj dženazi kmetovi su pucnjima proslavljali svoje djelo). U ratu 1992. godine spaljena je izuzetno lijepa kula Sarića – Filipovića u Crnotini i veliki čardak porodice Muftić, odnosno Hadžiomerovića, prvog reisa, u Lješevu. Stoga, ovo istraživanje koje je potkrijepljeno ispisima iz dokumenata i ilustrirano fotografijama i crtežima omogućava uvid u kulturu ladanja u nas, u ljepotu ovih objekata i ambijentalnih vrijednosti, u stanja i mijene društvenih i ekonomskih odnosa najčešće bošnjačkog stanovništva, i to kroz periode osmanske, austrougarske i starojugoslavenske vlasti.

STAV: Ove ste godine u koautorstvu s Tomislavom Premerlom objavili monografiju Juraj Najdhart – arhitekta, urbanista, teoretičar, pedagog, publicista. U kojoj je mjeri Neidhart oblikovao urbanizam Sarajeva?

KRZOVIĆ: Zahvaljujući inicijativi akademika Zlatka Ugljena, pokrenut je projekt monografije akademika Juraja Neidhardta, čovjeka vrlo razvijene i svekolike arhitektonsko‑projektantske i teorijske djelatnosti. Pokojni profesor Tomislav Premer obradio je život i djelo Neidhardta od rođenja pa do dolaska u Sarajevo, posebno njegov rad u ateljeima Behrensa i Le Corbusiera, kao i njegovo mjesto u arhitekturi hrvatske moderne. Ja sam se bavio Neidhardtovim radom od dolaska i nastanjivanja u Sarajevu pa do smrti 1979. godine. Knjiga je uređena kao reprezentativno izdanje sa svom uobičajenom dokumentacijom i s velikim brojem kvalitetnih fotografija njegovih djela. U prvoj fazi boravka u Sarajevu Neidhardt gotovo ništa nije uradio (konkurs za uređenje sadašnjeg Trga oslobođenja – Alija Izetbegović). U toj fazi ostvario je projekte i djelimične realizacije radničkih naselja u Ilijašu, Brezi, Varešu, Zenici i Ljubiji projektirajući kuće za jednu, dvije, četiri i šest radničkih porodica za koje je tada rečeno da izgledaju prije kao moderne vile, a ne radničke nastambe. Rad na radničkim naseljima sam je ocijenio kao najhumaniji dio svoje projektantske djelatnosti. Ti se objekti i danas, dijelom izmijenjeni, mogu vidjeti u ovim mjestima. Od pedesetih godina počinje njegov rad na urbanizmu i arhitektonskim objektima kakvi su stambeni objekti u Alipašinoj ulici, kompleks Filozofskog i Prirodno-matematičkog fakulteta i Marindvor sa zgradom Parlamenta. Monografija pruža uvid i, nadamo se, doživljaj ostvarenja ove svestrano obdarene ličnosti, a kao dvojezična bit će upotrebljiva u širem kulturno-naučnom svijetu.

STAV: Koje sve arhitektonske slojeve i zone kulturnih utjecaja primjećujete u kulturi življenja i urbanom razvoju gradova u Bosni i Hercegovini? Turisti znaju reći da im se Sarajevo čini poput kakvog “muzeja na otvorenom” upravo zbog raznolikosti i šarenila arhitektonske baštine…

KRZOVIĆ: Ovo pitanje zahtijeva više prostora od ovog koji imamo. I u većim i manjim mjestima po Bosni i Hercegovini vide se slojevi i zone kulturnih utjecaja kao što su orijentalno‑mediteranski u Mostaru, drugi prostorno-prirodni i kulturni u Travniku, Jajcu, Počitelju. U Sarajevu, polazeći od istoka ka zapadu, vidljivi su ostaci starih fortifikacija, tabije, zidine, stalaktitske aglomeracije kuća i mahala, džamija i grebalja do Baščaršije, a nedaleko, od “Slatkog ćošeta”, sloj austrougarskog urbanizma i evropskih arhitektonskih stilova historicizma i secesije. Od Marindvora prevladavaju urbanizacije i gradnje moderne arhitekture socijalističkog i postsocijalističkog tipa, odnosno tzv. liberalnog kapitalizma. Ima dosta primjera i “pomiješanih” slojeva kao kod Alipašine i Magribije džamije, prethistorije, kasne antike, austrougarske i novog na Ilidži. To su vrijednosti slojevitog arhitektonskog naslijeđa, zanimljiv, često lijep mozaik likovne kulture koji opažaju i stranci i zbog kojih dolazi sve više ljudi i iz dalekih zemalja.

STAV: Trenutno radite i na monografiji o Salimu Obraliću, slikaru, kaligrafu i skulptoru. Kakvo je njegovo naslijeđe i kako se ono pozicionira u odnosu na naslijeđe njegovih savremenika?

KRZOVIĆ: Prije nešto više od godinu dana na ahiret je preselio Salim Obralić, akademski slikar i grafičar, profesor emeritus, šef Odsjeka za grafiku Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Izveo je veliki broj akademski obrazovanih grafičara, magistara i saradnika u nastavi na Akademiji. Posebnu vrijednost predstavlja njegov umjetnički opus koji se sastoji od slika, grafika, skulptura i instalacija, sav prožet osjećanjem lijepog koje je nalazio u ovim prostorima – prostorima mladosti, Maglaja, Počitelja, pejzažima i motivima s Neretve, Ajvatovice. Znao je velikim umijećem ostvariti lijepo u običnim i pojedinačnim predmetima, kao što su očev alat, jedan orah, stara česma ili hercegovačke kamenice. U ratu je inicirao i s umjetnicima izveo četiri mape grafike koje su predstavljene i u inostranstvu. Njegov opus zrači lijepim i u vremenima koja nisu bila lijepa pa je stoga to njegov način angažiranja i odgovora vremenu.

STAV: Obralić je i idejni tvorac šehidskog nišana, čemu ste svjedočili jer ste s njim bili dio komisije koja je trebala osmisliti to rješenje. Kako ste reagirali na Obralićev prijedlog? Smatrate li, gledajući s ove vremenske distance, da su u izgledu i obliku šehidskih nišana sadržana sva svojstva koja jedan takav nadgrobni spomenik treba sadržavati?

KRZOVIĆ: Naravno, njegov sam prijedlog odmah podržao i svojim tumačenjem doprinio usvajanju ovakvog oblika obilježja šehidskog mezara i poginulog borca. Ovaj oblik uzet je sa starog nišana šehida iz 15. stoljeća na kojem je kamena polulopta, jabuka na vrhu, simbol rane borca. Uz to, dodat je još tarih. Smatralo se da ovakav oblik šehidskog nišana jednostavnošću i simbolizmom više izražava od prijedloga s narativnim rješenjima.

STAV: Prije nekoliko godina ponovo smo otkrili velikog Behaudina Selmanovića te nas je ražalostila vijest da je značajan dio njegovog opusa propadao u nekoj garaži. Šta nam ovo govori o našem odnosu prema likovnoj tradiciji i možemo li očekivati da u nekoj garaži uskoro otkrijemo nekog drugog velikana? Pa kako onda očuvati i afirmirati naše neosporne likovne vrijednosti?

KRZOVIĆ: Već sam ukazao na okolnosti u kojim izostaje podrška umjetnosti, posebno modernoj likovnoj umjetnosti. Mnoga vrijedna ostvarenja i opusi umjetnika nastali u nekim poticajnim prilikama za umjetnost, kad su se talentirani umjetnici mogli ostvariti, dospjela su u ono što označavamo recesijom, u Bosni i Hercegovini posvemašnoj. I ne samo da su pojedine zbirke postale nezbrinute nego su i čitave institucije od velikog kulturnog značaja, kakve su Umjetnička galerija ili Zemaljski muzej, dospjele u fazu vegetiranja. To je također tema za širu raspravu.