Ko određuje visinu plate i kako plate mogu rasti

Većina ljudi danas misli da proizvođači i prodavači određuju cijene. Isto tako, čini se da misle da su poslodavci odredili stope plata. Smatraju da se poslovni ljudi obogaćuju određivanjem niskih plata za svoje zaposlenike i visokih cijena za svoje proizvode.

Zbog toga mnogi misle da poslodavci mogu biti prisiljeni na temelju zakona ili sindikata da povećaju plate radnika na štetu vlasnika preduzeća. To je bilo učinjeno u velikom broju slučajeva u veoma kratkom vremenskom periodu, ali se takvo povećanje plata ne može održati na duge staze. Zapravo, nemoguće je povećati plate svih radnika prema zakonu ili sindikalnom pritisku. Svaki zakon ili netržišni pritisak koji povećava plate nekima, smanjuje ih drugima.

U analizi svakog ekonomskog prijedloga potrebno je ispitati sve njegove učinke, ne samo kratkoročne već i dugoročne, i ne samo učinke od kojih njihovi zagovarači žele profitirati, već i učinke na one koji će morati platiti troškove. Sve te neizbiježne učinke treba odvagati prije donošenja presude pri svakom pokušaju ometanja procesa slobodnog tržišta.

Na slobodnom tržištu možete slobodno preuzeti bilo koji posao koji vam je dostupan. Svaki čovjek uzima onaj koji, po njegovom mišljenju, smatra najboljim. Kada je svako slobodan da to učini i nikome nije dozvoljeno da gazi jednaku slobodu drugih da to učini, kada niko ili nijedna grupa ne može da spriječi druge da preuzmu poslove za koje oni i potencijalni poslodavci postignu obostrano zadovoljavajuće sporazume, tada će prevladati Zlatno pravilo. Više radnika će proizvoditi više dobara za druge i svako će imati više za sebe. Rezultat će biti sve veća proizvodnja i ljudsko zadovoljstvo. Naravno, u društvu slobodnog tržišta, ljudi će i dalje griješiti. Ali prakse slobodnog tržišta imaju tendenciju smanjivanja takvih grešaka kažnjavanjem većine onih koji ih čine.

Možda imamo i nekoliko nesretnih ljudi kojima je potrebna pomoć svojih bližnjih. U tako malom broju slučajeva, slobodno tržište ne samo da potiče vjerske i druge privatne dobrotvorne organizacije, nego također osigurava sredstva kojima te dobrotvorne organizacije mogu voditi brigu o nesretnicima. Dakle, ovi nesretnici ne moraju postati vladin teret. Slobodni smo djelovati dobrovoljno kao dobri kršćani i brinuti se o našim komšijama koji su u nevolji.

U svakom društvu, u bilo kojoj grupi ljudi, bit će i onih koji će pokušati pomoći sebi na štetu drugih. Bit će onih koji žele ukrasti ili pogrešno prikazati ili pribjeći sili. Da bi se zaštitili miroljubivi produktivni građani od onih koji se odluče na takve antisocijalne akcije, vlade su nužne i veoma neophodne.

POTROŠAČI ODREĐUJU VISINE PLATA

Danas postoji popularna ideja da poslodavci iskorištavaju radnike. Ta zabluda postaje sve popularnija još od vremena Karla Marxa. Marxova je ideja bila da poslodavci preopterećuju zaposlenike, plaćajući im mnogo manje od novčanih vrijednosti onoga što su proizveli, zadržavajući razliku za sebe. Prema toj teoriji, bogati poslodavci postaju bogatiji i bogatiji, dok siromašni radnici postaju siromašniji i siromašniji. Doći će vrijeme, rekao je Marx, kada će radnici pokidati lance kojima su bili vezani za poslodavce, nakon čega će uspostavili socijalističku utopiju. Prema toj ideji, siromašni radnik je bespomoćan u tržišnom društvu. Nema izbora. Mora uzeti platu koja mu se nudi. Nema drugog poslodavca koji bi se mogao takmičiti za njegove usluge.

Zapravo, to uopće nije tako. U nedostatku bilo kakve socijalne intervencije, radnici imaju tendenciju dobiti punu vrijednost koju će potrošači platiti za svoj doprinos. Upravo uplitanje vlada i uplitanje sindikata koje podupire javno mnijenje, čak i bez snage zakona, su ti koji sprječavaju sve potencijalne radnike da dobiju te tržišne vrijednosti koje mogu doprinijeti društvu.

Ako je ideja da sindikati pomažu svim radnicima popularna, onda smo nemoćni da ih spriječimo da ometaju tržišno takmičenje. Međutim, u nesmetanoj ekonomiji slobodnog tržišta, konkurencija nastoji dodijeliti svakom proizvodnom faktoru, uključujući radnike, sve ono što svaki od njih doprinosi. Vrijednosti koje krajnji potrošači stavljaju na svaki pojedini doprinos ukupnoj proizvodnji određuju šta poduzetnici mogu platiti za taj određeni doprinos.

Ista načela primjenjuju se na plate isplaćene za rad koji se dodaje na iznose plaćene za sirovine ili bilo koji drugi faktor proizvodnje.

Na slobodnom tržištu svaki poslodavac nastoji zaposliti onoliko radnika koliko je isplativo. Zapošljava zaposlenike do trenutka kada mu više nije isplativo zaposliti dodatnog radnika jer ne može prodati proizvod tog dodatnog radnika za platu koju mu mora platiti. Kako unajmljuje više radnika, stopa plata raste i kako se proizvodi više jedinica, tržišna cijena koju može dobiti po jedinici pada. To je neizbježna tendencija slobodnog i nesmetanog tržišta.

Što više radnika zaposlite, to ćete morati platiti višu platu. I morate platiti višu platu svima koji rade sličan posao. Dok proizvodite i nudite više proizvoda na tržištu, možete ih prodavati samo po nižim cijenama. Na kraju stižete na rubnu tačku, gdje ne ostvarujete profit na posljednjem čovjeku kojeg ste zaposlili. Stope plata se u konačnici određuju graničnom produktivnošću rada, tj. tržišnom vrijednošću koja se dodaje proizvodu koji proizvodi marginalni zaposlenik, posljednji zaposlenik. To je način na koji će slobodno tržište funkcionisati, ako nema smetnji. Nažalost, slobodno tržište je nešto što nikada nismo imali u potpunosti i možda nikada i nećemo. Međutim, što smo bliže tome, to će svima biti bolje.

S obzirom na uslove s kojima se poslodavac suočava, on mora radnicima isplatiti vrijednosti koje potrošači stavljaju na svoje doprinose. Ako poslodavac plaća višu platu, on gubi. Ako zatim ne smanji platu, broj zaposlenih i svoju proizvodnju na ono što može prodati po cijeni koja pokriva njegove troškove, na kraju će propasti. Nijedan poduzetnik ne može dugo plaćati troškove koje ne može dobiti od potrošača.

Dugoročno gledano, potrošači su ti koji plaćaju platu. Poduzetnik je samo posrednik. Pokušava zaraditi kao posrednik, kupuje sirovine, zapošljava radnike i prodaje proizvode potrošačima. On zarađuje profit, ako ga uopće i ima, držeći ono što plaća za sredstva proizvodnje ispod cijene koju će potrošači platiti za konačni proizvod. Međutim, kada se pojavi profit, konkurenti stalno podižu ono što se mora platiti za svako sredstvo proizvodnje, uključujući i rad. Uvijek postoji tendencija da se na slobodnom tržištu profit smanji i nestane. To uključuje sve profite dobijene plaćanjem plata koje su niže od tržišne vrijednosti doprinosa radnika.

SLOBODNA KONKURENCIJA ŠTITI RADNIKE

Ne može se poreći da bi poslodavci uvijek željeli platiti niže od tržišnih plata. U knjizi The Wealth of Nations, objavljenoj 1776., Adam Smith spomenuo je da kad god se poslovni ljudi okupljaju, oni pokušavaju odrediti plate i zadržati ih niskim. Međutim, na slobodnom tržištu to ne mogu učiniti. Nemoguće je da se svi poslodavci okupe i pristanu zadržati niskim stope plata tokom bilo kojeg perioda. Jednom kad jedan poslodavac otkrije da može profitirati tako što će prekinuti takav sporazum, vjerovatno će to i učiniti. Ako niko ne prekine sporazum i ako imate društvo slobodnog tržišta u kojem svako može postati poslodavac, uskoro će se pojaviti novi poslodavci koji bi iskoristili situaciju nudeći radnicima više.

Ako poslodavac plaća nižu platu od tržišne, to je manje od onoga što radnik može donijeti na tržište, njegova dobit će biti takva da može povećati svoju proizvodnju i broj zaposlenih. Ako to ne učini i ne uspije povećati svoje plate na taj način, prizvat će novu konkurenciju. U svakom slučaju, tržišna konkurencija će povećati plate na vrijednost koju proizvodi marginalni zaposlenik. A uvijek postoji marginalni zaposlenik.

U većini industrija postoje i marginalne kompanije. To su kompanije koje niti su na gubitku niti profitiraju. Ako se njihovi troškovi malo povećaju, pretrpjet će gubitak. Tada će uskoro biti bez posla jer gubitnici novca ne mogu ostati u poslu na neodređeno vrijeme.

Nijedan preduzetnik u društvu slobodnog tržišta ne može dugo plaćati radnika dolar po satu i prodati svoj proizvod za pet dolara po satu. Zašto ne? Zato što bismo ti i ja i hiljade drugih poput nas bili jako sretni da uđemo u taj posao, platimo tim ljudima po dva dolara i prodamo proizvod za pet dolara ako možemo. Drugi će uskoro ponuditi da im plate tri dolara, četiri dolara, ili čak četiri i po. Zapravo, velike korporacije bi bile vrlo sretne da ostvare profit od samo dva centa po satu za svakog radnika kojeg zaposle. Oni im jednostavno ne mogu platiti mnogo manje od tržišne vrijednosti njihovih proizvoda. Posljednji zaposlenik ne bi im donio nikakvu dobit, posebno u slobodnom društvu gdje svako ko misli da vidi šansu da ostvari profit može ući i ponuditi svakom zaposleniku koji je plaćen manje od tržišne vrijednosti njegova doprinosa.

Često opovrgavanje glasi: „Da, ali većina ljudi nema kapital za pokretanje posla.“ Sjetimo se da mnoge štediše žele uložiti svoj novac tamo gdje mogu zaraditi više. Ako im se ukaže situacija u kojoj oni mogu zaraditi više, rado će potreban kapital učiniti dostupnim. Sve što trebate učiniti jeste pokazati im gdje mogu ostvariti dobit veću od trenutnih kamatnih stopa.

Kad god postoji profit u društvu slobodnog tržišta, on privlači konkurenciju, a konkurencija uvijek smanjuje cijene. Na taj način tržište stalno dodjeljuje potrošačima udio u svakom povećanju ili poboljšanju proizvodnje.

UŠTEDA POVEĆAVA PLATE

Prava tajna viših plata je povećana štednja po glavi stanovnika. Povećane uštede rezultat su veće proizvodnje nego potrošnje. Ako se proizvede više roba i usluga nego što se potroši, onda su te nepotrošene robe i usluge dostupne za izradu alata, tvornica i drugih stvari koje su potrebne za povećanje proizvodnje. Američki životni standard porastao je tokom godina jer su naši roditelji svojoj djeci omogućili bolji početak života nego što su to njihovi roditelji učinili za njih. Historija naše zemlje u velikoj je mjeri bila da je prva generacija imigranata svojoj djeci osigurala osnovnu školu, sljedeća generacija je štedjela dovoljno da svoju djecu pošalje u srednju školu, a treća generacija poslala je djecu na koledž. Sada, mnogi od njih idu na postdiplomski. Na taj je način svaka generacija sljedećoj generaciji osigurala viši životni standard. U svakom slučaju, ovo visoko obrazovanje bilo je rezultat povećane štednje. Ranije generacije jednostavno nisu mogle priuštiti svojoj djeci ono što većina američke djece sada ima.

Kada postoje uštede u kapitalističkom sistemu, ljudi ih ne stavljaju pod madrac. Oni ne kopaju rupu i skrivaju ih kao što to čine ljudi u Indiji ili Kini, gdje se štediše boje da će im imovina biti zaplijenjena ako otvore tvornicu. Ne, u kapitalističkom društvu ljudi ulažu svoje ušteđevine tamo gdje se nadaju da će ostvariti povrat. U kapitalističkom društvu štednju ne akumuliraju samo bogati. Jedna od velikih prednosti kapitalističkog društva je da ljudi s niskim primanjima također mogu uložiti svoju ušteđevinu i zaraditi povrat. Mogu kupiti štedne obveznice. Mogu staviti novac u štedne banke. Mogu kupiti životno osiguranje. Tada, banke i životna osiguravajuća društva uštedu stavljaju na raspolaganje preduzetnicima i velikim korporacijama.

Zapravo, ljudi s niskim primanjima su veliki kreditori u našem vremenu. Oni su najviše pogođeni niskim kamatnim stopama. Dužnici su uglavnom ljudi s višim primanjima i oni imaju koristi od niskih kamatnih stopa. Oni su dioničari, a njihova preduzeća posuđuju novac koji su uštedjeli ljudi s niskim primanjima. Jedna od velikih prednosti sistema slobodnog tržišta je da ljudima s niskim prihodima pruža mogućnost sudjelovanja u zaradama koje pružaju uštede.

UČINAK NOVE UŠTEDE

Uštede su, naravno, jedini pravi izvor starosne sigurnosti i višeg životnog standarda. Kada se ulažu nove uštede, prva stvar koju čine, bilo da su uložene u novu kompaniju ili u proširenje stare kompanije, jeste da podignu plate i cijene sirovina. Oni nude sve što je potrebno da bi proširili proizvodnju, uključujući i radnu snagu, i ne možete ništa napraviti bez radne snage.

Radna snaga je jedna od najdeficitarnijih stvari na ovom svijetu. Postoji mnogo rudnika koji se ne kopaju jer su raspoložive zalihe radne snage vrjednije u drugim zanimanjima. Isto vrijedi i za poljoprivredna zemljišta. Isto vrijedi i za svako zanimanje. Svaki ekonomski poduhvat ograničen je visokim troškovima radne snage. Radna snaga je uvijek oskudna. Tržište dodjeljuje oskudne zalihe radne snage proizvodnji tih dobara i usluga za koje se očekuje da potrošači plaćaju najviše cijene. Ostala dobra i usluge nisu dostupne zbog tog nedostatka radne snage.

Uz nove uštede postoje poslodavci ili „preduzetnici“ koji stalno nastoje zaposliti više radnika. Oni moraju ponuditi povećanje plata za ograničene količine radne snage dostupne na tržištu. Faktor koji najviše pomaže radnoj snazi je povećana ušteda koja omogućava poslodavcima da ih odvoje od njihovih ranije slabo plaćenih radnih mjesta. Nakon što se ove uštede pretvore u nove ili veće tvornice, one moraju proizvoditi robu i usluge koje ranije nisu bile dostupne.

Menadžeri ovih novih proširenja moraju odrediti šta proizvoditi. Pokušavaju saznati šta nije dostupno, a sljedeće je po važnosti na potrošačkoj vrijednosnoj skali. Zatim proširuju proizvodnju onih stvari koje nisu dovoljno dostupne, za koje misle da ih klijenti najviše žele. Tržištu donose više proizvodnje. Svaki radnik, radeći s više alata, proizvodi više. Ako nije došlo do povećanja novčane mase, kako više roba stiže na tržište, rezultat mora biti niža cijena. S nižim cijenama za robu potrošača, svako može kupiti više svojom ograničenom novčanom ponudom. Jedini način na koji društvo može povećati stvarne plate svih svojih radnika je povećanje količine uštede po radniku.

Na primjer, američkim kompanijama za čelik potrebno je ulaganje od oko 20.000 dolara po radniku, kako bi radnici dobili visoke plaće. U tržišnoj ekonomiji te visoke plate dijele svi. Brijač, koji u proteklom stoljeću ili dva nije mnogo promijenio svoje metode, takmiči se na tržištu rada s radnicima čelika, od kojih svaki troši oko 20.000 dolara. Stope plata svih radnika tako su određene prosječnom raspoloživom uštedom koja pomaže radnicima da povećaju svoju proizvodnju. Ove više plate i niže cijene moraju se pojaviti prije nego što štediše mogu dobiti bilo koji novac natrag, a još manje kamate ili dobiti na svoje spekulativne investicije.

Profita će možda biti, ali on može doći tek kasnije, ako kupci, svojom slobodnom voljom, odluče da su nove ponude na tržištu bolje od svih ostalih dostupnih roba i usluga. To je tajna progresivno viših životnih standarda u društvu slobodnog tržišta. Tajna viših plata je veća ušteda po dostupnom radniku. Čovjek s modernim skupim bagerom može premjestiti daleko više zemlje nego najjači čovjek koristeći svoje ruke ili čak lopatu. Kako sve više i boljeg alata postaje dostupno i kako se proizvodi više robe, biće viši životni standard za sve koji učestvuju u tržišnoj ekonomiji.

UČINAK POSTOJEĆIH POLITIKA SINDIKATA

Razmotrite sada učinak današnjih sindikalnih politika na našu ekonomiju. Suština politike sindikata danas je (1) ograničiti proizvodnju i (2) spriječiti nezaposlene, ili one zaposlene po nižim platama, da poboljšaju svoju ekonomsku situaciju nedovoljnim stopama plata koje nameću sindikati. Ne možemo poboljšati opću dobrobit slijedeći sindikalne politike koje ograničavaju proizvodnju tako što povećavaju plate za neke radnike, što rezultira niskim ili nepostojećim platama za druge radnike.

Kad god radnici sindikata dobiju povišicu iznad stope nadnica na slobodnom tržištu, to povećanje povećava troškove proizvodnje, i kao rezultat toga, cijene se moraju povećati za potrošače. S višim cijenama prodaje se manje robe. Kada se prodaje manje robe, neki radnici su otpušteni, a otpušteni radnici moraju konkurisati za manje plaćene poslove. Njihova konkurencija na sljedećim manje plaćenim radnim mjestima izbacuje neke prethodno zaposlene radnike sa radnih mjesta. To još više smanjuje njihovu mogućnost da zarade platu. Takve politike ograničavaju proizvodnju i sprječavaju ljude da rade tamo gdje mogu proizvesti robu koju društvo najviše traži.

Mnogo toga je nastalo, naravno, zbog popularne zablude da je samo jednaka razmjena pravedna razmjena i da ako je jedna osoba, poslodavac, na primjer, na dobitku, mora da to čini na račun radnika. To je odgovorno za toliko antagonizma protiv kapitalista, protiv investitora, protiv štediša-uvjerenje da je njegov dobitak nezaslužen i da kapitalist ili čuvar dobija nešto na račun radnika. To je Karl Marxova teorija eksploatacije. To je teorija klasne borbe, za razliku od tržišne teorije dobrovoljne društvene saradnje.

Marx je to jako naglasio. Vjerovao je da prema prirodnom zakonu o platama, poslodavci su radnike predugo izrabljivali. Radnici su proizvodili dovoljno da izdržavaju sebe i odmore za, recimo, deset sati. Poslodavci su tražili da rade jedanaest ili dvanaest sati. Prema toj ideji, što su radnici proizveli u dodatnom satu ili dva, preuzeli su i zadržali kapitalisti. Stoga je jedna od glavnih politika sindikata bila tražiti kraće radno vrijeme za istu platu. Ako skratite vrijeme, a zadržite istu platu, imate manjak proizvodnje. Manjak proizvodnje ne osigurava viši životni standard. Ako se široko primjenjuje, to mora značiti više cijene i niži životni standard. Naravno, kada se to dogodi kao rezultat procesa slobodnog tržišta, to znači da tržišni učesnici radije uzimaju dio svog potencijala povećane proizvodnje u vidu više slobodnog vremena.

Druga zabluda u ovoj oblasti je argument da se plata mora povećati kako bi se radnicima omogućila kupovna moć za kupovinu njihove proizvodnje. Zapravo, viši životni standard zahtijeva više proizvodnje, a ne više novca. Radnici mogu kupiti samo ono što se proizvodi. Ako je proizvodnja smanjena jer je manje radnika zaposleno, povećanje novčanih nadnica ne pruža više robe. Ovo je stara zabluda. Nema načina da se poveća kupovna moć jednog radnika povećanjem njegove plate, a da se istovremeno ne smanji kupovna moć drugih radnika.

Poslodavac nema ovlasti za određivanje plata. On ne može dugoročno platiti više nego što će mu potrošač vratiti. Niti on može dugoročno plaćati manje od tržišne vrijednosti doprinosa rada. Ova marksistička ideja jednostavno ne stoji. Ipak, danas mnogi ljudi iskreno pristaju na tu ideju da poslodavci imaju previše moći. Njihov neuspjeh u razumijevanju ekonomije slobodnog tržišta omogućuje im da vjeruju da u modernom industrijskom društvu poslodavci imaju veliku moć, dok su siromašni radnici bespomoćni. Zapravo, u društvu slobodnog tržišta u konačnici su potrošači ti koji određuju cijene, a time i plate koje poslodavci mogu i moraju platiti.

KAKO SINDIKATI UTJEČU NA PLATE

Propitivanje osobina organizovanog rada danas je poput propitivanja ili napada religije, monogamije, majčinstva ili doma. Po javnom mišljenju, test da li je neko za ili protiv rada ili radnika ili siromašnih općenito je vaš stav prema sindikatima. Jednostavno se ne može tvrditi da određene sindikalne politike povrjeđuju rad i očekuju da ih se shvati ozbiljno. Činjenica je, naravno, da su sindikalne politike nanijele štetu radnicima općenito, a posebno onima na dnu ljestvice dohotka.

Suština današnje politike sindikalnih plata je smanjiti proizvodnju i spriječiti nezaposlene da nađu posao, a nisko plaćene držati podalje od konkurencije koja bi im ponudila bolje plaćena radna mjesta. Takva politika neće povećati životni standard nacije. Mi nikada ne možemo poboljšati opće blagostanje politikama koje smanjuju proizvodnju. Sindikati nekima povećavaju visoke plate, ali oni povećavaju troškove drugim ljudima i tako smanjuju robu i usluge koje potrošači, uključujući i radnici, mogu kupiti na tržištu.

Nezaposleni, oni koji su na dnu ekonomske ljestvice, nemaju glas u sindikalnim poslovima ili u određivanju plata. Potpuno su isključeni. Službenici sindikata vrlo malo brinu o onima koji nisu članovi ili novajlijama koji tek počinju. Postoje slučajevi u Nju Jorku gdje čovjek ne može ući u sindikat ako njegov otac nije bio član prije njega. Budući da, prema zakonu, samo članovi sindikata mogu raditi u određenim obrtima, to je povrijedilo crnce koji su pokušavali ući u obrte koji su bijeli sindikati monopolizirali. Ako je nečiji otac morao biti u sindikatu, kako crnac može ikada ući u taj sindikat? To se u prošlosti odnosilo i na ostale manjine s niskim primanjima. Sindikati ne pomažu relativno siromašnima. Oni pomažu radnicima aristokratama na štetu radnika s niskim primanjima. Oni dobijaju povlastice za svoje članove na štetu drugih radnika ili budućih radnika i podižu cijene svim potrošačima.

Kombinacije radnika mogu samo povećati plate ako mogu povećati vrijednost ili količinu proizvoda koji proizvode. Sada, naravno, ako je proizvedena količina manja, a ostale stvari ostaju iste, vrijednost po jedinici je veća. Međutim, raspoloživa količina zadovoljit će manje potrošača i time pružiti manje ljudskog zadovoljstva. Dakle, ako sindikati ne povećaju proizvodnju, jedini način na koji mogu povećati relativnu vrijednost jedinice rada jest smanjiti radnu snagu i količinu proizvedene robe u toj industriji. Bez moći zadržavanja drugih radnika, sindikati mogu malo učiniti kako bi podigli tržišnu vrijednost onoga što njihovi članovi proizvode. To ne pomaže ni radnicima koji su isključeni niti općenito potrošačima.

Živimo u doba masovne proizvodnje za masovnu potrošnju. Ako nemamo masovnu proizvodnju, ne možemo imati ni masovnu potrošnju. Na taj način, smanjivanjem količine proizvodnje sindikati uopće ne pomažu radnicima. Dajući više plate od onih na slobodnom tržištu, sindikati smanjuju iznos koji se može prodati. Oni izbacuju ljude iz poslova gdje bi mogli biti najproduktivniji. Ono što sindikati dobijaju za svoje članove rezultira gubitkom onih koji su isključeni iz saradnje sa zadatkom, a to rezultira gubitkom za sve potrošače jer će morati platiti više cijene po jedinici za manju količinu robe i usluge. Svaki potrošač koji ne dijeli dobit sindikata morat će biti bez nečega što je mogao kupiti da sindikalna dobit nije podigla cijene.

Kontrola plata je i kontrola ulaza u trgovinu ili industriju. Takva kontrola također određuje stope po kojima se kompanija ili industrija širi ili ugovara. U slobodnom društvu, ako bi plate u industriji bile niže od onih na koje su sindikati prisilili, ta bi se industrija proširila. Kada sindikati povećavaju plate industrije, ta se industrija mora ugovoriti, ili, ako ostane iste veličine, spriječiti njeno širenje kao što bi bilo kad bi uspjela platiti plate na slobodnom tržištu.

Širenje znači plaćanje viših plata kako bi se privuklo više potrebnih radnika. To također znači proizvodnju više dobara koje potrošači najviše traže, a niže cijene kako bi za iste plate mogli kupiti više. Naravno, postoji i tendencija eliminacije profita. Sindikati mogu štititi svoje članove od konkurencije drugih radnika samo povećanjem sindikalnih plata, jer tada poslodavac više ne može priuštiti zapošljavanje. To je jedan od neizbježnih rezultata načela sindikalnog upravljanja. Oni s visokim stažom ne brinu se o onima koji gube posao zbog viših sindikalnih plata.

UČINAK SINDIKALNIH POLITIKA NA UŠTEDU

Jedan od najvažnijih faktora u radničkoj situaciji je učinak politika sindikata na poslodavce, štediše i investitore. Mnogi smatraju da se plate mogu podići na štetu poslodavca ili vlasnika koji ulažu, pa stoga ni viša plata ne mora štetiti potrošaču. Smatraju da možete samo malo smanjiti profit i da će to riješiti veće troškove plata. Kao što smo pokušali razjasniti, način povećanja plata radnika je povećanje uštede uložene u alate koje radnici mogu koristiti za povećanje svoje proizvodnje.

Priložena tablica može nam pomoći da bolje razumijemo neke probleme s kojima se suočavaju radnici i oni koji pokušavaju zaraditi za život zapošljavanjem ljudi. Zamislimo parobrod čija izgradnja košta 2 miliona dolara i za koji se očekuje da će trajati 20 godina. Godišnja amortizacija i kamata će iznositi 150.000 dolara. Vlasnici očekuju tržišni prihod od 14.100 dolara sedmično. Očekuje se da će raditi 50 sedmica u godini. Ljudi koji ulažu 2 miliona dolara pažljivo su sve razmotrili. Ako je njihova prognoza tačna, očekuju da će njihovi sedmični troškovi biti:

Amortizacija i kamata………………………………..3.000 USD
Plate rada………………………………………………….8.000 USD
Ostali operativni troškovi……………………………2.100 USD

i nadaju se da će profit od 1.000 dolara nadmašiti kamatu koju bi mogli dobiti pozajmljivanjem novca. Ukupan broj navedenih troškova iznosi 14.100 dolara.

Parobrod košta 2 miliona dolara i traje 20 godina
Godišnja amortizacija i kamata – 150.000 dolara
Tržišni prihod 14.100 dolara sedmično (50 sedmica)

SEDMIČNI TROŠKOVIPLATE NA SLOBODNOM TRŽIŠTUSINDIKAT NAMEĆE POVEĆANJE PLATA
10%25%50%
PLATE RADNIKA8.0008.80010.00012.000
OSTALI OPERATIVNI TROŠKOVI2.1002.1002.1002.100
AMORTIZACIJA I KAMATA3.0003.0002.000ništa*
PROFIT1.000200ništaništa
UKUPNO14.100 $14.100 $14.100 $14.100 $

* Dostupan iznos za trošak od 3.000 USD

Naravno, ako pogrešno predvide razvoj situacije u budućnosti, pretrpjet će gubitak. Ali ako su predviđali buduće operacije ispravno, ako su ispravno izračunali svoje troškove rada i druge troškove, te ako su ispravno procijenili koliko će javnost platiti za uslugu, samo tako će zaraditi procijenjeni profit. Samo tada će zaraditi procijenjeni profit i moći zamijeniti brod i nastaviti zapošljavati radnike za 20 godina.

Kako bismo ovaj problem učinili lahkim za razumijevanje, pretpostavit ćemo da je ovaj brod na jezeru i ne može se premjestiti da bi se koristio na bilo kojem drugom mjestu. Dakle, kada se načini ova investicija, oni koji su svoju uštedu pretvorili u parobrod ne mogu je povući. Ako sindikat ima moć, bilo putem javnog mnijenja ili kroz zakone zemlje, da podigne plate iznad onih koje su tada vladale na tržištu, investitori će u tom slučaju biti na milost i nemilost sindikata.

Sada ćemo u drugoj koloni brojki pretpostaviti da je sindikat u stanju prijetiti štrajkom ili na drugi način iskoristiti svoju moć za povećanje plata za 10%. To povećava troškove rada na 8.800 dolara i smanjuje profit, nakon naplate kamate, na 200 dolara. U takvoj situaciji vlasnici će nastaviti s radom. I dalje će imati mali profit, manji nego što su izračunali, ali više nego što bi dobili da su posudili novac po tržišnim kamatnim stopama. Još uvijek su-moglo bi se reći-u igri.

Članovi sindikata, nakon što su shvatili da je lahko iskoristiti svoju moć da bi dobili 10% povećanja, i dalje nisu zadovoljni. Pokušavaju ponovo. Pretpostavimo da ovoga puta plate povećavaju za 25% iznad plata na slobodnom tržištu. Vidite rezultate u sljedećoj koloni-situacija u kojoj radnici dobijaju sedmični iznos od 10.000 dolara. Nakon kamate, nema više profita. Zapravo, poslodavci ne pokrivaju njihovu amortizaciju i kamatu. Dobijaju samo dvije trećine tog troška, ili 2.000 dolara. U takvim okolnostima, oni će i dalje raditi parobrodom. Ako bi prestali s radom, ne bi dobili ništa za amortizaciju i kamatu. 2.000 dolara bolje je nego ništa. Svako više voli malo umjesto ništa. Mi čak preferiramo manji gubitak od većeg gubitka. U tom slučaju, kada je brod istrošen, vlasnici ga neće moći zamijeniti. Neće imati dovoljno za amortizaciju. Dakle, naravno, kada se brod istroši, ovaj posao će se završiti i ljudi će izgubiti posao.

Ali pretpostavimo da sindikalni radnici to ne vide. Pretpostavimo da nastave i zatraže daljnje povećanje. Ovoga puta pretpostavljamo da traže ukupno povećanje od 50%. Pogledajte situaciju u posljednjoj koloni u kojoj dolazite na rub. Vlasnici ne dobijaju ništa za svoj kapital, nikakav prihod za amortizaciju ili kamate na njihov kapital. Operativni prihod bi samo pokrivao plate radnika i ostale operativne troškove. Zatim više neće plaćati investitorima da operiraju svojim parobrodom. Stigli su do tačke gdje će brod operirati bez smisla. To je ono što ne žele. Operacija se završava i ljudi gube posao. Ubili su nešto dobro.

ŠTEDIŠE MOGU BITI UPLAŠENE

Sve to nije daleko od stvarnosti. Mnogo godina, od 1837. do 1947. godine, imali smo u Sjedinjenim Državama stari slap rijeke Fol River. To je bila linija za parobrod koja je osiguravala uslugu noćnog broda između prekrasne luke u Nju Jorku i Fol Rivera u Masačusesu, uz kratkuvožnju vozom od Bostona. Bilo je to putovanje u kojem je mnogo ljudi uživalo i jeftin način za prevoz tereta. Sindikati su nastavili povećavati plate svojih članova sve dok se parobrod nije ostao bez posla.

Postoje pouke koje se mogu naučiti iz ove ilustracije. Biznismene bi moglo zadesiti. Investitore bi moglo zadesiti. Štediše bi moglo zadesiti. Jednom kada ulože svoj novac u posebne oblike kapitala, gotovo je. Kada sindikati mogu povećati plate do te mjere da poslovni prihodi pokrivaju samo dio amortizacije i kamatnih troškova, investitori će i dalje poslovati, jer je svaki prihod bolji od otpisa investicije i potpunog gubitka. No, kakav je to učinak na potencijalne investitore? Da li biste, ako biste imali bilo kakvu uštedu i vidjeli da se to događa, pokušali biti konkurencija ili pokrenuli sličnu uslugu negdje drugdje?

To je problem s kojim se radnici susreću. Da, sindikati mogu privremeno povećati prihode nekih radnika. Međutim, oni također smanjuju konkurenciju za radnike i dugoročno smanjuju broj raspoloživih radnih mjesta s visokim platama. U stvarnom životu, alati, mašine i druga kapitalna dobra istrošeni su ili postaju zastarjeli jedno po jedno. Ne raspršuje se sve odjednom. Pisaća mašina se troši i zamjenjuje se. Neke male mašine povremeno se troše, ali cijele se tvornice rijetko istroše odjednom. Sindikati mogu dizati plate sve dok se isplati zamijeniti dotrajale dijelove i nastaviti s radom. To dopušta da kompanije koje su već osnovane ostanu u pogonu, ali uveliko obeshrabruje pokretanje novih preduzeća.

Ove sindikalne politike na taj način teže ugušiti ono što potiče konkurenciju za radnike i povećava plate. Ako želimo imati veće realne plate, veći realni dohodak, tj. više dobara i usluga, moramo imati više uštede i više preduzeća koja se natječu za radnike. Ova politika sindikata, prisiljavanje na plate iznad onih koje bi prevladale na slobodnom konkurentskom tržištu, smanjuje uštede i broj poslodavaca koji se takmiče za radnike. S takvim politikama, ljudi koji imaju ušteđevinu nastoje je sakriti pod madrac ili je poslati izvan zemlje.

Mnogi ljudi u mnogim dijelovima svijeta šalju svoju ušteđevinu izvan svoje zemlje samo zbog takvih uvjeta. Ne osjećaju više da je sigurno ulagati ušteđevinu u vlastitu zemlju. Drugi ljudi prestaju štedjeti. Zašto štedjeti, ako će vaša štednja biti zaplijenjena? Zašto ne potrošiti, živjeti visoko i dobro se zabaviti dok ste ovdje? Ipak, drugi će uložiti svoju ušteđevinu u državne obveznice u uvjerenju da će tamo biti sigurnije od ulaganja u privatna preduzeća. Ali novac će se tada potrošiti na kupovinu glasova, a kamata na državni dug će postati dodatni teret za porezne obveznike i radnike. Dakle, vidimo da, ako su sindikalne plate iznad stope plata na slobodnom tržištu, one završavaju ubijanjem guske koja nosi zlatna jaja većih plata za sve, tj. povećane uštede koja doprinosi višem i višem životnom standardu za sve.

SAMO UŠTEDA MOŽE SMANJITI EKONOMSKE POTEŠKOĆE

Razlog tolikom gladovanju u mnogim zemljama, na primjer u Indiji, je taj što privatno vlasništvo nije zaštićeno. Investicije nisu zaštićene. Nakon što je Indija postala neovisna o Engleskoj, Nehru je rekao da je Indiji potreban i poželjan strani kapital. Istina je, priznao je, da će Indija biti socijalistička, ali je dodao, ako uložite svoj kapital u Indiju, obećat ćemo da ga nećemo zaplijeniti „najmanje deset godina“. Koliko novca biste vi ili bilo koja razumna osoba uložili u Indiju pod takvim uvjetima?

Ako radnici žele povećati svoje plate, moraju usvojiti politike koje će poticati uštedu. Imali smo ovaj problem u Zapadnom svijetu mnogo godina, većinu ovog stoljeća. Međutim, kako su se plate u sindikatima povećavale u produktivnijim industrijama, koje sindikati mogu najlakše organizovati, te u onome što nazivamo uskim grlom industrije, kao što je prijevoz, sindikati mogu zatvoriti druge industrije. Oni povećavaju plate nekih, ali podizanje plata povećava cijene, a uz veće cijene prodaje se manje artikala, što znači da je manje ljudi zaposleno u organiziranim industrijama. Radnici koji se zadržavaju na poslovima u tim industrijama moraju se takmičiti u nekoj drugoj industriji s nižim platama. To smanjuje te plate, osim ako su i ti radnici organizovani u politički privilegovane sindikate. Tada se više radnika bori s još slabije plaćenim radnicima, sve dok neki od njih, po tim vrlo „proradničkim“ politikama, nisu prisiljeni raditi za plate po kojima ne mogu držati tijelo i dušu zajedno. Tada nam ih je žao.

Popularno pravno sredstvo za tako niske plate je zakon o minimalnoj plati. Zakon o minimalnoj plati kaže da ne možete zaposliti čovjeka ako mu ne platite određenu minimalnu platu. U Sjedinjenim Američkim Državama to je sada 1.60 dolara na sat. Još uvijek nemamo diktaturu. Sve dok to ne učinimo, poslodavci će zaposliti ljude samo ako se mogu nadati da će dobiti 1.60 dolara od potrošača. Ako potrošač kaže da ljudski doprinos vrijedi samo 1.50 dolara, poslodavac mu neće platiti 1.60 dolara.

Poslodavac je samo zastupnik potrošača. Dakle, čovjek postaje legalno nezaposlen. Sada je nezakonito da ga neko zaposli. On ne može legalno zaraditi ono što je mogao na slobodnom tržištu, što znači najveći iznos koji će potrošač platiti za svoj doprinos. Dakle, osiguranje za nezaposlene je izumljeno da se brine o tim ljudima. Kada istekne naknada za osiguranje za slučaj nezaposlenosti, popularan je pravni lijek isplate socijalne pomoći, koja postaje teret za porezne obveznike koji su, naravno, dugoročno, radnici. Jedini mogući ishod takve politike jesu veće cijene, veći porezi, manja proizvodnja i više siromaštva.

Ljudi s najboljim namjerama i najmanjim ekonomskim razumijevanjem neprestano pokušavaju pomoći ljudima na dnu ekonomske ljestvice putem vladine intervencije. Imali smo Nacionalni zakon o oporavku, koji je trebao pomoći i poslovnim ljudima i radnicima dopuštajući im da se organizuju i uz pomoć vlade da uvedu više cijene i više plate. Imali smo Zakon o poljoprivrednom prilagođavanju. Imali smo Zakon o vrijednosnim papirima i berzama. Imali smo mnogo takvih zakona s lijepim zvučnim imenima i preambulama koji su izražavali najbolje namjere.

Pravo pitanje je uvijek: Jesu li takvi zakoni zdravo sredstvo za dobijanje željenih ili određenih ciljeva?

Nacionalni zakon o oporavku nije rezultirao nacionalnim oporavkom. Zakon o poljoprivrednom prilagođavanju nije prilagodio poljoprivredu željama potrošača. Imali smo višak nakon viška. Dali smo milijarde dolara poreznih obveznika poljoprivrednicima i nakon trideset i pet godina još uvijek to radimo. Takozvani problem farme još uvijek je s nama. Samo je jedan takav zakon ispunio svoje ime. Zakon o osiguranju u slučaju nezaposlenosti garantovao je da ćemo imati nezaposlenost.

Ove intervencije nisu povećale proizvodnju. U društvu slobodnog tržišta svako može dobiti posao uz najveću platu koju će potrošači platiti za njegov doprinos. Ne može zadugo dobiti nikakvu veću platu; i ništa što vlada može učiniti neće promijeniti tu situaciju ili je poboljšati. Međutim, mnogi radnici i birači vjeruju da sindikati mogu povećati plate svih radnika.

Vlade, naravno, moraju činiti ono što je uobičajeno; ne mogu učiniti ono što je nepopularno. Danas je popularno misliti da se radnicima ne smije dopustiti da se plate mijenjaju prema dolje. Smatra se da bi se plate trebale kretati samo prema gore. Tako naši zakoni i sindikati pokušavaju spriječiti bilo kakvo smanjenje plata.

Tržišni sistem omogućava potrošačima da promijene svoje želje. Kada se promijene, poslodavci moraju mijenjati ono što proizvode kako bi zadovoljili kupce. Način na koji se to dogodi na slobodnom tržištu jeste da cijene stvari koje više ne žele u tako velikim količinama padaju, dok cijene stvari za koje se potražnja povećava rastu. Preduzetnici prelaze s proizvodnje robe kojom su na gubitku na proizvodnju robe za koju se nadaju da će ostvariti profit. Prestaju proizvoditi robu koja se može prodati samo uz gubitak. Kada se potražnja promijeni, proizvode manje svijeća, na primjer, i prebacuju se na proizvodnju električnih sijalica i svjetiljki. I tako radnici moraju prijeći u različite industrije.

Danas više ne dopuštamo pad plata. Dakle, ako poslodavci ne mogu više plaćati plate koje zahtijeva sindikat, moraju potpuno prestati s radom i otpustiti sve, uključujući i one koji bi mogli biti zadovoljni s nešto nižim platama dok ne nađu bolje plaćene poslove.

POSLODAVCI I ZAPOSLENICI NISU NEPRIJATELJI

U stvarnom životu, radnici i investitori u istom preduzeću nisu konkurenti. Proizvodnja i marketing nisu klasna borba. Uštede, poslodavci i zaposlenici iste kompanije su timski radnici. Zahtjev za Fordovim automobilom je potražnja i za Fordovu tvornicu i za Fordove radnike. Svi oni potrebni za proizvodnju tvornice i auta su tim. Sve što pomaže automobilskoj kompaniji pomaže svima koji su u timu, bilo kao investitori ili radnici. Konačna potražnja potrošača je za timsku kombinaciju i upravo će ova besplatna kombinacija pomoći svima nama da imamo više stvari koje najviše potražujemo.

Potražnja za radnicima s višim platama trebala bi dolaziti od onih koji povećavaju ulaganja. Nova ulaganja uvijek traže nove radnike. Tada svi drugi poslodavci moraju platiti nove veće plate, jer niti jedan poslodavac ne može zadržati radnike ako konkurent ponudi veće plate. Sadašnje politike sindikata ne mogu povećati plate svih radnika. Oni vode samo višim cijenama i nižoj proizvodnji.

Ako želimo zaustaviti spiralu rastućih cijena prije nego što dođe do potpunog kolapsa vrijednosti monetarne jedinice, moramo napraviti klimu koja će dovesti do ukidanja svih zakona koji dozvoljavaju sindikatima da isključe kvalificirane radnike iz konkurencije za radna mjesta u sindikatski organizovanim industrijama. Moramo zaustaviti subvencioniranje nezaposlenosti i dopustiti da se plate određuju slobodnom tržišnom konkurencijom u službi potrošača.

To nije politika u većini zemalja svijeta. Prema sadašnjoj politici, radnici dobijaju veće plate koje su zapravo niže realne plate jer se vrijednost monetarne jedinice stalno smanjuje. Idemo u progresivnu inflaciju. Uštede se likvidiraju. Njihova imovina se oduzima. Nove štediše su uplašene.

Političari se konstantno boje i s pravom čine stvari koje su nepopularne. Podupiru popularne mjere potrošnje, ali izbjegavaju nastale troškove; i da ostanu popularni, pribjegli su inflaciji. To je takozvana kejnzijanska politika. To je izneseno u knjizi Johna Maynarda Keynesa, The General Theory of Employment, Interest andMoney (Opća teorija zapošljavanja, kamate i novca). Ključna rečenica glasi: „Pokret poslodavaca za revidiranje nižih plata za zaradu novca će se snažnije oduprijeti od postepenog i automatskog snižavanja realnih plata kao rezultat rasta cijena.“

To je politika koju je prihvatio Keynes. To je politika većine vlada u zapadnom svijetu danas. Keynes je znao, kao što to čini svaki ekonomist, da je jedini način da zaposlite više ljudi smanjenje plata. Ali još od Prvog svjetskog rata to je postalo politički teško u Velikoj Britaniji. Snažni britanski sindikati, uz pomoć fabijanskih socijalista, napravili su javne pritiske koji su se protivili bilo kakvom smanjenju bilo kakvih plata. Britanski političari svih stranaka bojali su se suprotstaviti ovoj popularnoj sindikalnoj politici. Tako su 1931. godine, kada je broj nezaposlenih postao nepodnošljiv, političari radije smanjivali plate devalviranjem britanske funte. Radnici su zadržali napuhanu platu, ali su njihove funte mogle kupiti manje.

Godine 1936., Keynes je ovoj političkoj strategiji dao akademsku potvrdu u knjizi i rečenici koja je upravo citirana. Od tada je većina Zapadnih zemalja usvojila ovu politiku „potpune zaposlenosti“. U biti, kada se nezaposlenost smatra previsokom, plate se snižavaju snižavanjem vrijednosti monetarne jedinice. To se postiže povećanjem količine monetarnih jedinica. Ušli smo u situaciju stalno rastućih plata i cijena sa sve više radnika plaćenih manje nego što bi zaradili na slobodnom tržištu.

Ni sindikalne vođe ni sindikalni radnici nisu glupi ljudi. Keynes i britanski političari uspjeli su prevariti zaposlenike u Engleskoj kada su prvi put pokušali ovu šemu 1931. godine. Promijenili su sve brojeve indeksa, što je otežalo dokumentovanje porasta cijena koji odražava nižu kupovnu moć funte. Ali sada svaki sindikat ima statističara, koji iz službenih troškova života može vidjeti da cijene rastu. A kad porastu, sindikati zahtijevaju još veće plate. Ovaj Keynesov sistem došao je do kraja puta. Radnike više ne možete prevariti snižavanjem vrijednosti monetarne jedinice. Oni su sada mudri prema onome što se događa i neće to dugo trpjeti.

Jedini konačni odgovor na ovaj problem je ekonomska edukacija koja pokazuje da je jedini način da se trajno podižu plate stalno povećanje proizvodnje, a način na koji se to može postići je poticanje uštede. Jer samo povećane uštede mogu osigurati radnicima više i bolje obrazovanje te više i bolje alate pomoću kojih mogu proizvesti i kupiti više i bolje proizvode koje najviše traže.

Piše: Percy L. Greaves, Jr.

S engleskog preveo: Resul Mehmedović

Dialogos