Socijalna pravda je obmana i fraza bez značenja

Šta je socijalna pravda?

Kao što je Thomas Sowell istakao, svaka pravda je ‘socijalna’ u smislu da uključuje interakciju više od jedne osobe. Međutim, zahtjev za socijalnom pravdom predstavlja mnogo snažniju tvrdnju. Zaista, Sowell obrazlaže da je ona ‘anti-socijalna’ pravda jer ignoriše troškove društva za prihvatanje tih zahtjeva. Socijalna (ili ‘distributivna’) pravda, kako se politički naziva, upućuje na to da postoji samo jedna moralno opravdana raspodjela materijalnih dobara, i da ona ne postoji u sadašnjem društvu. Stoga je opravdano da država vrši preraspodjelu prihoda i bogatstva od onih koji ih imaju ka privilegovanim grupama, u cilju postizanja te moralne raspodjele. Tvrdi se da je sistem raspodjele nastao putem slobodne razmjene dobara na tržištu nemoralan, što je u suprotnosti sa krovnom teorijom pravde. Socijalna pravda je sada popularni slogan u politici jer daje moć državi i onima koji je kontrolišu da odluče o tome ko šta može da ima.

Alternativni principi po kojima bi bogatstvo trebalo biti raspodijeljeno su rijetko jasno izraženi. ‘Socijalna pravda’ je više slogan za povećanje nezadovoljstva i sticanje moći nego procjenjivanje načina na koji bi ona mogla biti ostvarena.

Socijalna pravda kao privid

Friedrich Hayek je odbacio cjelokupan koncept socijalne pravde kao privid, namjerno stvoren za izvrdavanje i obmanjivanje. On je došao do zaključka da, u slobodnom društvu, fraza ‘socijalna pravda’ nema apsolutno nikakvog značenja. Kada je ljudima dozvoljena slobodna razmjena, onda je i njoj posljedična razmjena rezultat procesa slobode, a nije stvorena ničijim namjerama. Prvi problem sa ovom idejom je taj da se pravda odnosi na ljudsko ponašanje i samo ljudsko djelovanje može biti pravedno ili nepravedno. Međutim, raspodjela nagrada u slobodnom društvu nije rezultat ničije namjere nego miliona odluka donesenih svakodnevno od strane miliona ljudi. Jer, od koga se očekuje da se ponaša nepravedno u cilju sticanja takozvane nepravedne raspodjele? Drugo, obzirom da ne postoji opšte prihvaćeni sporazum o tome šta je pravedna raspodjela, primjena principa socijalne pravde bi zahtijevao doprinos svih u preraspodjeli bogatstva odražavajući pri tom nečije druge vrijednosti, što je u suprotnosti sa principom slobode. Ostvarenje gledište jedne osobe o tome šta je socijalna pravda značilo bi stvaranje sistema raspodjele koji bi drugi odmah okvalifikovali kao nepravedan. Većina ljudi bila bi nezadovoljna bilo kojim sistemom prinudne raspodjele. Treći problem je taj što je društvo toliko složeno i u stalnom kretanju da je nemoguće stvoriti i sačuvati bilo kakav određen sistem rasopdjele. Kao u utakmici, nemoguće je igrati sa unaprijed poznatim rezultatom. Četvrto, preraspodjela šteti prosperitetu, jer bi u tom slučaju svako nastojao da dovede do maksimuma svoj prihod zadovoljenjem ma kog nametnutog kriterijuma za sticanje istog, umjesto težnje da se udovolji zahtjevima potrošača. Peto, preraspodjela preslikava političku moć parcijalnih interesa koji su u mogućnosti da utiču na donosioce odluka u prihvatanje da oni zaslužuju više. U tom slučaju bila bi to odlučujuća politička moć, a vlada bi postala izvorom bogatstva.

Socijalna pravda kao totalitarizam

Nozick je osudio socijalnu pravdu kao totalitarni princip jer ona podrazumijeva da je bogatstvo opšta svojina, koju država može raspodjeljivati kako ona želi. Nikakvo priznanje nije dato činjenici da ljudi polažu pravo na ono što su sami proizveli. Ovaj princip pravde jednostavno podrazumijeva kolektivnu svojinu. Ona razdvaja proizvodnju od raspodjele. Šta državi daje za pravo da kontroliše proizvode slobodnih pojedinaca? Ona nas tretira kao društvene instrumente za zadovoljenje zahtjeva države. Ovo je odbacivanje Kantovog principa kategoričkog imperativa: da bi ljude trebalo tretirati prema ciljevima koje oni sebi postavljaju a ne isključivo kao sredstva za postizanje ciljeva drugih. Kategorički imperativ je princip koji zabranjuje ropstvo. Međutim, socijalna pravda ima totalitarne implikacije jer upućuje na to da smo svi mi robovi države.

Kontradiktorni principi

Zastupnicima socijalne pravde je često nejasno šta ona zapravo znači. Oni se nadaju da će slušaoci pretpostaviti da je njihovo gledište na to ‘ko treba imati šta’ važeće, ono koje znači, čak i ako je to gledište u suprotnosti sa konceptom drugih članova publike. Kada moraju da objasne ovaj princip, njegovi zagovornici često propovijedaju tri protivrječna i međusobno nespojiva principa: jednakost (vidjeti jednakost), potrebe i zasluge. Sva tri su nepravedni.

Socijalna pravda kao jednakost?

Zastupnici principa jednakosti, egalitaristi, vjeruju da je jedina moralna raspodjela jednakost prihoda i bogatstva. I mada su rijetko tako izričiti, njihova prezentacija nejednake raspodjele kao dokaza nepravde precizno upućuje na to da je bilo kakvo neslaganje u prihodima posljedica nepravde. Oni pretpostavljaju da je jednakost prirodni uslov i bilo kakvo odstupanje od njega mora biti objašnjeno i opravdano. Stvarnost nas, međutim, upućuje na to da je nejednakost prirodna te da je nastojanje za postizanjem jednakosti ono čemu treba opravdanje. Slučaj protiv jednakosti krajnjeg ishoda je objašnjen u poglavlju o jednakosti. Međutim, treba primijetiti i da je uslov za jednakošću krajnjeg ishoda očigledno nepravedan, jer uopšte ne uzima u obzir napore, ili proizvodnju ili zadovoljavanje potreba drugih. To bi značilo jednake nagrade za sve ma kako lijeno ili bespomoćno se oni ponašali. Mnogi egalitaristi su isticali da oni ne misle na totalnu jednakost, već samo na više jednakosti, ali koji nivo jednakosti je neophodno postići da bi se zadovoljilo njihovo poimanje pravde? Na koji način to oni dolaze do zaključka da je njihov stepen jednakosti onaj koji ispunjava standarde pravde kada drugi egalitaristi imaju potpuno drugačije standarde? Socijalna pravda kao potreba? Druga škola raspravlja o tome da bi bogatstvo trebalo biti određeno na osnovu potreba. Potreba je nužnost, bez nje čovjek ne može živjeti. Ona je mnogo više od želja. Nekome ko živi u bijedi i neimaštini nedostaje nešto što je od izuzetne važnosti za njegov opstanak, kao što su hrana, odjeća ili sklonište. A oni se smatraju toliko važnima da se posmatraju kao nužni, ne samo poželjni. Stoga potrebe imaju prioritet nad željama. Dakle, prvo moraju biti zadovoljene osnovne potrebe svih, a tek onda želje drugih. Logika filozofije potreba je globalna preraspodjela, što znači da bi bogatstvo trebalo silom biti oduzeto od bogatih ljudi iz bogatih zemalja i dodijeljeno siromašnim ljudima u siromašnim zemljama. Princip potreba zahtijeva oduzimanje dobara od velike većine ljudi iz bogatijih zemalja, uključujući tu i one koji sebe smatraju siromašnima, ali imaju zadovoljene osnovne potrebe. Nikom ne bi trebalo dozvoliti da popravi svoj dom, kupuje modernu odjeću, ide u bioskop, ili kupi kompakt disk, sve dok negdje u svijetu neko gladuje. Prema ovoj logici, nikom ne bi trebalo dozvoliti niti da kupuje knjige koje su napisali zastupnici principa potreba, već bi sav njihov novac trebao biti proslijeđen onima kojima je potreban. Ti zastupnici bi trebali da odbiju ponude da putuju svijetom kako bi promovisali svoje ideje sve dok potrebe nisu zadovoljene. Činjenica da se ni oni sami ne pridržavaju svojih vlastitih principa govori mnogo o njegovim nedostacima. Postoji nekoliko problema sa standardom potreba. Prvo, nemoguće je složiti se sa definicijom potreba. Da li su potrebe subjektivne ili objektivne prirode? Zaista, potrebe se kontinuirano redefinišu tako da nikad neće biti moguće postići zadovoljenje potreba. Drugo, potrebe ignorišu istorijski sadržaj. Šta se smatra porukom značajno varira unutar jednog društva, od društva do društva, i u različitim istorijskim razdobljima. Treće, postojanje potreba ne stvara automatski obavezu kod drugih da te potrebe i zadovolje. Uzmimo za primjer da nekome treba bubreg kako bi preživio. I dok s jedne strane neko može dobrovoljno dati jedan od svoja dva bubrega kako bi spasio nečiji život, dotle se sa druge strane smatra krajnje nepravednim ukoliko bi neko bio primoran da dâ svoj bubreg drugoj osobi. Naše obaveze prema drugima značajno se razlikuju u zavisnosti od toga da li je taj neko drugi član porodice, prijatelj, komšija, sugrađanin ili potpuni stranac.

Socijalna pravda kao zasluga?

Ovaj vid socijalne pravde je zasnovan na ideji da ljudi trebaju da prime ono što zaslužuju. Ovdje postoji površna sličnost sa idejom da bi ljudi trebali dobiti ono što im pripada. Ovo je zasnovano na vjerovanju da rad, napori, vještine, djela i rezultati opravdavaju ekonomsku vrijednost ličnosti. Može biti razočaravajuće kada vidimo da neko ko je naporno radio nije uspio u svom poslu, ili kad vidimo da je uspješan neko ko nam se lično ne dopada. Međutim, apsurdna je ideja da trud treba da bude nagrađen više ili bolje od rezultata, tj. onog što je proizvedeno. To znači da bi neko ko uz veliki napor najprije iskopa rupu a zatim je zatrpa trebao biti bolje nagrađen od nekoga ko proizvodi nešto korisno ali uz manje napora. Poželjno je da se stvari proizvode sa minimalnim troškovima i naporom; to predstavlja efikasnost i uvećava bogatstvo do maksimuma. Princip zasluga stoga predstavlja opasno vjerovanje i prijetnju prosperitetu. Ovaj princip je sličan Marxovoj lažnoj Teoriji radne vrijednosti. Friedrich Hayek je istakao da ‘vrijednost društva’ nije osnova za pravdu. Prvo, ono podrazumijeva da društvo ima zajedničku svrhu i da svaki član društva može biti ocijenjen prema stepenu njegovog doprinosa zajedničkom cilju. Ali društvo sačinjavaju različiti pojedinci sa širokim spektrom različitih ciljeva. Drugo, ne postoji sporazum o tome koju vrijednost za društvo predstavlja svaki posao ili zanimanje. Da li bi medicinska sestra trebala biti bolje plaćena od vojnika, ili mesar od učitelja? Članovi društva će isti rad ili službu ocijenjivati veoma različito. Ne postoji objektivan standard vrijednosti jer je vrijednost isključivo subjektivna kategorija. Određena služba može imati vrijednost određenoj osobi. Treće, veći dio onoga što je poželjno je rezultat prirodnih sposobnosti ili karakteristika a ne napora ili moralne vrijednosti. Neko može biti rođen sa lijepim glasom ili dobrim izgledom, koje drugi ljudi cijene. Ovo nam ne govori ništa o moralnim vrijednostima pjevača ili glumca. Društvo zasnovano na zaslugama ne bi preduzelo nikakve mjere za zadovoljenje zahtjeva za njihovim uslugama. Vrijednost dobra nije povezana sa kvalitetom dobavljača. Četvrto, to bi dalo ogromnu moć onima koji bi odlučivali o tome ko je šta zaslužio. Ono što oni smatraju pohvalnim ili zaslužnim bi bilo nagrađeno, a ostala mišljenja bila bi ignorisana. Prema Hayeku, “Niti je poželjno niti izvodljivo učiniti sistem materijalnog nagrađivanja opštim sistemom koji bi odgovarao onome što ljudi priznaju kao zaslugu; bitna osobina slobodnog društva je da pozicija pojedinca ne bi trebalo nužno da zavisi od stavova koje njegove kolege imaju o zaslugama koje je on postigao”. Marljivost ili zasluga je važan faktor u određivanju vrijednosti, vjerovatno najvažniji faktor. Oni koji rade napornije ili produktivnije, koji se žrtvuju da bi stekli dobro obrazovanje, obično su i nagrađeni. Ali inteligencija, izgled i sreća, nepovezani sa moralnim vrijednostima, su takođe faktori. Njihovu ulogu je nemoguće izmjeriti. Kao što je Herbert Spencer, jedan od osnivača moderne sociologije, primijetio, ponuda i potražnja određuju vrijednost u slobodnom društvu, ali nijedan pojedinac ili grupa ne određuju tu vrijednost. Tržište funkcioniše kroz milione odluka donesenih od strane potrošača, radnika i poslodavaca svaki dan.

Socijalna pravda kao pravo?

Ukoliko postoji takva stvar kao što je socijalna pravda, onda ona mora biti bazirana na pravima. Kao što je Nozick obrazložio, pravda je istorijska kategorija, zasnovana na tome kako su određeni pojedinci stekli svoja bogatstva. Pravdu ne može da zanima krajnji ishod ili model raspodjele, što je cilj teorija o socijalnoj pravdi. Stoga je teorija pravde koja se odnosi na materijalnu raspodjelu, bazirana na istim principima kao pravda uopšte. Riječ je o poštovanju “pravila omorike”. To je proceduralna teorija pravde koja dozvoljava pojedincima da teže ispunjavanju svojih vlastitih želja i potreba onako kako ih oni shvataju, pod uslovom da pokažu isto poštovanje prema pravima drugih.

Odbrana pravde

Grčki filozofi su bili u pravu što su vjerovali da je pravda temelj dobrog društva. Stoga je razumljivo da pripadnici svih strana trebaju da nastoje koristiti jezik pravde kako bi promovisali svoje vlastite želje za moći i preraspodjelom. Zahtjevi za socijalnom pravdom predstavljaju ozbiljnu prijetnju istinskoj pravdi i slobodnom društvu i mora im se čvrsto oduprijeti. Posvećenost pravdi zahtijeva odbacivanje ideje o socijalnoj pravdi.

Odlomak iz djela: Nigel Ashford, Principi za slobodno društvo, str. 57-64.

Dialogos