Masovna sredstva komunikacije ustvari su masovna sredstva manipulacije

“Psihologija masa je učila, a praksa potvrdila, da je upornim ponavljanjem moguće uvjeriti ljude u mitove koji nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Psihologija masovnih sredstava komuniciranja sračunata je na to da se potčini ne samo svjesni, nego i instiktivni i emotivni dio u čovjeku i da se stvori osjećanje ili navika da se nametnuti izbor smatra vlastitim.”

Djelo  “Islam između Istoka i Zapada”  Alije Izetbegovića, više je čitano nego prije 40 godina kada objavljeno. Najbolji je  pokazatelj aktuelnih dešavanja iako je napisano u vremenu kad nisu postojali savremeni mediji i društvene mreže.

U nastavku pročitajte tekst “Masovna kultura” iz djela “Islam između Istoka i Zapada” objavljenog 1984. godine:

“Čovjek ima dušu, masa ima samo potrebe. Zato je svaka kultura uzdizanje, usavršavanje čovjeka, a mas-kultura zadovoljavanje potreba. Kultura teži individualizaciji; masovna kultura vuče u suprotnom pravcu – ka duhovnom uniformiranju. U ovoj tačci masovna kultura se razilazi sa etikom, pa i s kulturom. Masovna kultura obrazuje, ali ne odgaja. Serijskom proizvodnjom „duhovnih dobara”, kopijama, kičem, šundom i nesmislom za individualno, ona gura ka obezličenju. Za razliku od autentične, masovna kultura sužava ljudsku slobodu upravo ovom tendencijom uniformiranja, jer „sloboda – to je suprotstavljanje uniformnosti” (Horkheimer).

Među raširene zablude spada poistovjećivanje masovne i narodne kulture, što je velika nepravda za ovu posljednju. Za razliku od masovne, narodna kultura je izvorna, aktivna i neposredna. Ona ne pozna kič i šund, koji su isključivo gradski proizvodi.

Narodna kultura počiva na konsenzusu, unutarnjoj saglasnosti, učešću, a dominirajući princip masovne kulture jeste manipulacija. Obredi, igre, pjesme, zajednička su stvar sela ili plemena. Nema izvođača na jednoj strani, a slušalaca ili posmatrača na drugoj strani. Kad svečanost počne, svi se uključuju, svi postaju učesnici. Masovna kultura pruža nam sasvim obrnut primjer. Ljudi su strogo podijeljeni na „proizvođače” i “potrošače” kulturnih dobara. Ima li nekog ko misli da stvamo može utjecati na sadržaj televizijskog programa, ako već ne spada u onu malu grupu koja taj program stvara? Tzv. masovna sredstva komunikacije – štampa, radio i televizija, ustvari su sredstva masovne manipulacije. Na jednoj strani stoje redakcije koje stvaraju programe, sastavljene od malog broja ljudi, a na drugoj pasivni milionski auditorij.

Jedna anketa iz 1971. godine pokazala je da prosječan Englez provodi pred televizijskim prijemnikom između 16 i 18 sati nedjeljno (podatak iz publikacije Stremljenja društva, statističkog godišnjaka engleske vlade). Naročito je primijećeno da televizija svugdje postojano potiskuje literaturu – svoj ekvivalent u oblasti kulture. Svaki treći Francuz ne pročita nikada ni jednu knjigu, a francuska nacija u cjelini slobodno vrijeme provodi pored televizora – ovo su zaključci ankete izvršene za račun časopisa Le point (1975.), iz kojih se vidi da je za vise od 87% stanovništva glavna „kulturna” zabava posmatranje televizijskog programa, a na dnu liste stoje opera i balet. Anketa provedena povodom „Nedjelje knjige” 1976. godine pokazala je istu situaciju u Japanu. Oko 30% Japanaca uopće ne čita knjge ili čak novine, a Japanac pred tv-ekranima provede prosječno 2,5 sati dnevno. Prof. Horikava sa Univerziteta u San Francisku tvrdi da je nivo generacije koja upravo stasava ispod univerzitetskog kriterija. Horikava to objašnjava jednostavno: televizija je zamijenila literaturu i razmišljanje, smanjila unutrašnju aktivnost i uopće sputala intelekt. Ona servira gotova rješenja za sve probleme u životu.

Naše vrijeme pruža primjere kako sredstva masovne kulture – radio, film, televizija – gdje su ona u monopolu vlasti, mogu poslužiti za stvaranje lažnih idola i za masovno zabluđivanje najgore vrste. Više se ne mora upotrebljavati gruba sila da se vlada narodom protiv njegove volje. Sada se to može postići na „legalan način”, paraliziranjem narodne volje, serviranjem gotovih „istina” zamorenim narodnim masama, kojima se radom, mitinzima i jeftinim i vulgarnim zabavama oduzima vrijeme da razmisle i pokušaju doći do vlastitog suda o ljudima i događajima.

Psihologija masa je učila, a praksa potvrdila, da je upornim ponavljanjem moguće uvjeriti ljude u mitove koji nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Psihologija masovnih sredstava komuniciranja sračunata je na to da se potčini ne samo svjesni, nego i instiktivni i emotivni dio u čovjeku i da se stvori osjećanje ili navika da se nametnuti izbor smatra vlastitim.

Totalitarna su društva svugdje vidjela svoju šansu u televiziji I požurila da je iskoriste. Televizija je tako postala prijetnja slobodi, opasnija od policije, žandara, zatvora I koncentracionih logora. Mislim da će se buduće generacije, ako njihova sposobnost da slobodno misle ne bude potpuno uništena, zgražati nad mučeništvom današnje generacije koja je bez ograničenja bila izložena utjecaju ove nekontrolirane moći.

Ako je u prošlosti ustav nastao iz potrebe da se obuzda neograničena moć vladara ili vlasti uopće, jedan novi ustav bit će potreban posvuda na svijetu da bi se obuzdala moć ove nove opasnosti koja prijeti da zavede duhovno ropstvo najgore vrste.

Masovna kultura odlikuje se jednim stanjem duha koji je Johan Huisinga nazvao „puerilizmom”. Huisinga primjećuje da se savremeni čovjek ponaša nezrelo i djetinjasto u lošem smislu riječi, tj. na način koji odgovara mentalnom stupnju puberteta: banalne razonode, potreba za jakim senzacijama, sklonost prema masovnim paradama i parolaštvu, odsustvo istinskog humora, poplava šunda, parole prekomjerne mržnje i ljubavi, ili prekomjernog kuđenja i hvaljenja, što dobiva masovan i brutalan vid, itd. itd…”

(Index.ba)