O identitetu – preko istine i boli

Struktura ljudskog identiteta nipošto nije monolitna, već je atomizirana – građena od mikrocjelina

Duhovna nekrofilija je, prema Terryju Eagletonu, formulacija bliska pojmu fundamentalizma. Fundamentalizam je, međutim, kod nas veoma rasprostranjen pojam i zahvata više oblika i struja mišljenja. Za početak ću da navedem spomenuti Eagletonov stav (iznesen u knjizi „Teorija i nakon nje“): „Fundamentalizam je jedna vrsta nekrofilije, on je zaljubljen u mrtvo pismo ili tekst.“ Načela na kojima počiva fundamentalizam, u religijskom kontekstu, jednak je načelima na kojima počivaju i mnogi drugi oblici – većinom kolektivnog – mišljenja. O kakvim je to načelima riječ? Svi oni koji se fiksiraju na jednoj tački posmatranja stvarnosti izloženi su velikoj opasnosti da postanu duhovni nekrofili. To se događa zato što, u duhovnom smislu, dolazi do „okoštavanja“, „zamrzavanja“, „umrtvljavanja“. Takva stanja mogu biti izbjegnuta jedino stalnim usvajanjem novih iskustava, to jest novih i drugih perspektiva (a to ne može biti učinjeno samo razmišljanjem o njima „izvana“, već prodiranjem u njih, posmatranjem stvarnosti kroz njih). Želim se malo zadržati na toj temi, odnosno obrazložiti vlastiti i trenutni stav o tome. Postmetafizičko vrijeme podrazumijeva uvažavanje toga da je sve metafizika, sve dotle dok je čovjek osuđen na „boravak“ u kulturi i jeziku, a baš je to preduvjet za ulazak u stanje u kojem je moguće prevazići metafiziku. Prevazilaženje metafizike podrazumijeva „življenje“ metafizike, dok življenje metafizike znači poništavanje vertikalnih granica između oblika metafizike (pod vertikalnom granicom između oblika metafizike podrazumijevam to da se jedan oblik metafizike nameće drugom obliku metafizike kao istina, bez priznavanja da i taj drugi oblik metafizike u svom fundamentu sadrži istinu).

Smatram da je važno detaljnije se pozabaviti pričom o „perspektivama“.

Niti jedan čovjek ne može biti iznutra „građen“ na jednoj perspektivi. Jednostavno, to ne postoji. Ljudima se samo nameće iluzija monolitne slike identiteta. Otkuda to dolazi? Književnost Marcela Prousta je često znala biti navođena u negativnom kontekstu, tako što se u nju upisuje „estetski utopizam“ i sve negativno što ide uz tu formulaciju. Najnovija „čitanja“ Proustovih romana ukazuju na jednu vrlo važnu stvar – kod Prousta je prvi put u književnosti ponuđena „slika“ ljudskog identiteta (pružena preko čitavog ljudskog vijeka), a to je jedna od dominantnih tema i danas, to jest, ponuđena je struktura ljudskog identiteta, njegova unutrašnja struktura. Ta struktura nipošto nije monolitna, već atomizirana, građena od mikrocjelina. Kako kaže Georges Poulet („Čovek, vreme, književnost“), kod Prousta su bića građena tako da tek daju “utisak kontinuiteta, iluziju jedinstva, ali njihovi životi su samo zbir trenutaka”. Ako govorimo o onome što primamo izvana, u kulturnom smislu, može se reći da je čovjek građen od “glasova” – od “glasova” drugih ljudi, koji se sjedinjuju sa njegovim duhovnim bićem. Svako ih u sebi nosi u odnosu na svoju jedinstvenost. A ti “glasovi” su ništa drugo nego perspektive, koje se iznutra dovode u odnos, odnosno prožimaju, gradeći čitav jedan splet, mrežu… Šta bi onda bila monolitna slika identiteta? Ništa do nasilno svođenje ljudskog identiteta na jedan njegov dio, pri čemu se i taj dio podvodi pod obrazac, te “zamrzava”, odnosno “umrtvljuje”.

Dakle, sve ovo govori da čovjek ne može biti građen na jednoj perspektivi, ali se mnogi – to jest spomenuti duhovni nekrofili – predstavljaju tako i u skladu sa takvim doživljajem samih sebe grade odnose s drugim ljudima. Naravno da se čak i u takvom njihovom “predstavljanju” može razabrati spomenuta polifonija, koje ne žele biti svjesni. Takvi ljudi nad samima sebi vrše duhovno nasilje – držeći se u fiksiranoj, nepromjenljivoj poziciji – a to prenose i u odnose sa drugim ljudima. Svejedno je na čemu će zasnovati takvo stanje: da li na svetim tekstovima, da li na imaginarnoj i idealiziranoj tradiciji, da li na nečemu drugom – posljedice su iste. Upravo je to, po mojem shvatanju, nekrofilija u Eagletonovom smislu. Ali ona ima još mnogo oblika.

Sve ovo o čemu govorim sada usko je povezano sa pričom o postmetafizičkom vremenu s početka teksta. Na koji je način povezano?

Niti jedan oblik mišljenja ne može posjedovati ekskluzivno pravo na istinitost zato što je svaki tek apstrakcija, jedan logički ustrojen sistem. (U romanu “Iščekujući varvare”, J. M. Coetzee-a, kaže se da je – bol jedina istina. Mišljenje ne može biti istinito samo po sebi, nego ono odražava istinu. Pozitivno angažirano mišljenje može spriječiti nanošenje bola ljudima. Takvo mišljenje nije istina samo po sebi, ali je na strani istine. Duhovno nasilje se uspostavlja onda kada jedan oblik mišljenja zauzme prostor koji pripada Drugome, to jest, kada poništi Drugost (to je osobina rasizma, nacizma, etnonacionalizma, ali isto to postoji i u ogromnom broju drugih oblika).

Ono što bi bila ta vrsta istinitosti u različitim oblicima mišljenja može se uspostaviti samo kroz “otvoreni” odnos različitih oblika mišljenja. Svaki stav koji sebe ne predstavlja Drugom – a time se i “otvara” prema Drugom, odnosno prima od Drugog – nego se nameće kao jedina istina, ne može biti ispravan, to jest, takvi oblici mišljenja su u službi nanošenja bola ljudima. A Džudit Batler (u intervjuu “Dehumanizacija neprijatelja”) kaže sljedeće: “Čini mi se da postoje određeni zajednički uslovi egzistencije koje delimo sa tim ljudima. Bol nas poistovećuje.”

Autor: Marko Raguž, Prometej.ba