Tragićne figure u politici

“Da su političke partije i stranke doista željele i žele dobro ovoj zemlji i njenim narodima, vodili bi računa kakvim ljudima povjeravaju položaje, funkcije, vlast i moć. Ali, opet, i ponovo, i ko zna koji put: od ovog terora, veći je teror svih onih koji šute, ne glasaju i ne protestiraju, kako onih koji misle da su slabi i nevažni, tako i onih koji šutnjom čuvaju stečene povlastice, ali i onih koji šute zbog sindroma „dobro je dok mene ne dira”. Dirnut će. A šta ako bude kasno za reagiranje?” – Edin Urjan Kukavica

Od kada je u politici podobnost – lojalnost jedini kriterij, a da to podrazumjeva držanje jezika za zubima pod „podrazumjevajućom prijatnjom“ i nametnuta zavjera šutnje o suštinskim – stvarnim pitanjima; tragične političke figure su postale društveni akteri – kreatori naše zbilje.
Tragične političke figure u okruženju mediokriteta, afirmišući neznalice – stvorile su nam okruženje neprikladno za dostojanstven ljudski život.

Svi politički subjekti svedeni su na šakicu fanatičnih i ambicioznih članova, a iz takbog okruženja dobijamo sve nivoe vlasti. To za posljedicu ima da se pasiviziraju ili društveno anatemišu sposobni.

Mene ne veseli činjenica da se svako malo održavaju izbori, a da za produkt imamo „sjaši Kurta da uzjaši Murta“.

Ako živimo u društvu neznalica koje su se dokopale para, društvu presuđenih „zločinaca“, izdajica unutar vlasti i pokvarenjaka iz vjarskih zajednica – iluzorno je gajiti nadu da građanima može biti bolje. Bolje bude jedino i samo njima koji se u mandatnom periodu dokopaju društvenih – državnih hazmi ili „poduzetnicima“, NVO akterima, inim društvenim vidovima organizovanog djelovanja koji su produžena ruka prvih.

IMT – „Ima li mene tu“ je jedini i osnovni politički diskurs ovdašnjih političkih aktera. Ljudi sa dubokim klijentelističkim navikama su idealni za ovakvo društveno uređenje. „Dinastije“ su zaposjele sve položaje, a politički emocionalizam i orjetnalizacija mentaliteta su jedini i osnovni narativ u javnom dikursu.

Kultura srama je izgubljen pojam. Monolaška agresivnost svakoj budali daje neograničenu moć. Davno smo potrošili sve političke kredite na pogrešnje ljude. Osrednjost i nekompetentni su na svim pozicijama.

Činjenice se fabrikuju i zbog toga građani ne vjeruju političarima, a bez povjerenja i cjelovitih činjenica nema dobrih zakona, nema demokratije.

„Ako želite direktno „iščupati srce“ jedne demokratije i da je ubijete, sve što bi trebalo da uradite jeste da počnete lov na činjenice. To je ono što rade savremene autokrate“, piše američki historičar Timoti Snajder u knjizi „O tiraniji …“.

“Malo je ovdje zaista političara, uglavnom se radi o tehnolozima vlasti koji koriste sve instrumente tehnologije, političke tehnologije, politikološke tehnologije osvajanja i zadržavanja vlasti. Ako se vratimo u neko drugo vrijeme i pozovemo se na neka druga učenja, koja su sada denuncirana do zabranjenosti, onda bismo mogli reći da smo mi u drugoj fazi jednog ciklusa, rocesa koji se sastoji od samo dvije faze – akumulacija kapitala i zaštita kapitala. Sve ove aktivnosti, sva ova događanja i sve ove neistine i sve ovo – vjerujte više nama nego svojim očima i vjerujte više nama nego svojim stomacima, vjerujte više nama nego statističkim podacima koji pokazuju da je broj odlazaka iz ove zemlje nešto malo manji od broja prijavljenih na zavode za zapošljavanje i neuporedivo veći od broja zaposlenih. To su tehnolozi vlasti koji teže tome da zaštite ono što su osvojili”, kaže bh. književnik i publicista Edin Urjan Kukavica.

„Bez zakonom zajamčene slobode izražavanja, mišljenja, slobode vjeroispovijesti, nauke, umjetnosti i štampe, bez državnopravnih mjera zaštite od samovoljnih hapšenja i samovoljnih presuda pravosudnih organa zavisnih od diktatora, bez načela zakonitosti poslovanja, građanstvo ne može živjeti ni duhovno ni ekonomski. Građanstvo koje je prošlo kroz renesansu ne može, ukoliko ne želi počiniti samoubojstvo, dopustiti da mu vladar(i) propisuju njegova osjećanja, njegovo htijenje i njegovo mišljenje”, kaže Hermann Heller, profesor državnog prava, koji je iz Njemačke protjeran 1933. i iste godine umro u Madridu, te nastavlja: „Druga je strana što su se brojni diktatori održavali i održavaju na vlasti često priređujući navodne izbore i plebiscite. Kad su izbori zaista slobodni i ravnopravni – neprijatelji slobode nemaju nikakve šanse. No i svaka zabrana učešća na izborima bilo kome, s motivima da se radi o neprijateljima slobode, ordinarna je demagogija.”

Nužno je da svijet posmatramo i shvatamo onakvim kakav on jeste, a ne onakvim kakvim bismo ga mi željeli vidjeti. Tek onda kada budemo shvatili i cijenili istinske dimenzije savremene zbilje, možemo razmišljati o reformama koje će kreirati svijet kakav želimo.

M.H. – magazinplus.eu