Dr. Gregory Stanton: Deset faza genocida



Dr. Gregory Stanton s Univerziteta Mary Washington se opsežno pozabavio procesom nastanka genocida i 1998. objavio dokument o 8 faza genocida, koji je 2013. aktualizirao i proširio govoreći o 10 faza genocida

Samo tijekom 20. stoljeća deseci milijuna ljudi su izgubili život uslijed genocida i sustavnih masovnih ubojstava. Dr. Gregory Stanton s Univerziteta Mary Washington se opsežno pozabavio procesom nastanka genocida i 1998. objavio dokument o 8 faza genocida, koji je 2013. aktualizirao i proširio govoreći o 10 faza genocida. Stanton vodi nevladinu organizaciju „Genocide Watch“, posvećenu borbi protiv genocida. Cilj njegovog rada, dakle, nije samo analizirati počinjene genocide, nego i pokušati predvidjeti moguće genocide i u svakoj fazi procesa genocida ponuditi preventivne ili mjere sprečavanja.

Genocid ne nastaje preko noći, niti ga mogu počiniti pojedinci ili male grupe ljudi, on je rezultat dugih procesa i rezultat opsežne i umrežene interakcije i suradnje vojnih, političkih i drugih društvenih struktura. Nakon što se desi genocid ljudi su isprva u nevjerici i šoku, te ne mogu objasniti kako je netko sposoban za takva nedjela. No genocidi su se u ljudskoj povijesti događali tako često, da oni nisu niti neobjašnjiva niti nepredvidljiva pojava. Isto pokazuje i Stantonov rad.

Prema Stantonu, dakle, postoji 10 faza genocida: klasificiranje, simboliziranje, diskriminacija, dehumanizacija, organiziranje, polariziranje, priprema, progon, istrebljenje i poricanje. Proces genocida pri tome nije linearan: iako svaka sljedeća faza dolazi nakon prethodne, ipak se sve prethodne faze nastavljaju simultano odvijati s narednim fazama tijekom cijelog procesa.

1. Klasifikacija: Sve kulture imaju kategorije razlikovanja „nas i njih“ prema etniji, rasi, religiji, nacionalnosti. Najvažnija preventivna mjera u ovoj ranoj fazi – koja svakako ne mora dovesti do genocida, jer pripada prirodnom stanju ljudskih društava – je razvijati institucije koje transcendiraju etničke ili rasne podjele, koje aktivno promoviraju toleranciju i razumijevanje, koje promoviraju one klasifikacije koje nadilaze podjele. U BiH nažalost više od 90-postotna komplementarnost jezika, ni činjenica postojanja mnogih etnoreligiozno miješanih institucija i gradova – kao uostalom ni postojanje političkog sustava u okviru Jugoslavije koji je promovirao gore opisane preventivne mjere – nisu mogli spriječiti krvavi pir 1990-ih.

2. Simbolizacija: Nastaje kad se klasifikacijama dodaju imena ili simboli. Nakon što određena grupa ljudi dobije neko ime, ista grupa ljudi onda dobija i simbole i karakteristike koje u najboljem slučaju jačaju identitet grupe, a u lošijem slučaju dovode to pretjeranih poopćavanja i predrasuda. Klasifikacija i simbolizacija su tipično ljudske pojave i ne vode nužno u genocid, osim ako ne dođe do sljedeće faze, dehumanizacije. Ako ove prve dvije faze međutim vode u antagonizam pun mržnje, razgraničavanje grupa postaje zaoštreno a i simboli dobivaju zaoštrena značenja i pozivaju na nasilno razgraničavanje od drugih grupa. Negativan primjer korištenja grupnih simbola je obveza nošenja žutih zvijezda na rukavu za Židove pod nacističkom vlašću, te obveza nošenja plavog šala za ljude iz istočne zone u kmerskoj Kambodži. Kako bi se spriječila zloupotreba simbola, može se zakonski zabraniti određene simbole (poput svastike), pa čak i druga grupna obilježja poput odijevanja bandi ili odijevanja u vojne odore nekoć sukobljenih vojski. Zakonska ograničenja su međutim ograničenog dosega ako iza njih ne stoji potpora javnog mnijenja i kulture. Npr. iako su Hutu i Tutsi u Burundiju bile zabranjene riječi do 1980-ih, zamijenile su ih druge riječi-šifre. Na sličan način ni zabrana ekstremnih i potiskivanje uopće nacionalnih i vjerskih simbola u Jugoslaviji nisu spriječili njihovu negativnu hiperinflaciju 1990-ih.

Međutim, ima i primjera gdje otpor ovakvoj zaoštrenoj vrsti simbolizacije grupa može biti moćan ako naiđe na širu potporu društva. Npr. u Bugarskoj je za vrijeme Drugog svjetskog rata vlada odbila proizvesti dovoljno žutih traka za Židove, pa ih zbog toga nije nosilo barem 80% Židova, što je, bar u Bugarskoj, lišilo žutu zvijezdu njenog značenja kao nacističkog simbola za Židove.

3. Diskriminacija: Nakon prirodnih procesa klasifikacije u grupe i simbolizacije, u pojedinim društvima dolazi do daljnjeg razvijanja napetosti između grupa, pri čemu većinske ili vojno-gospodarski jače grupe diskriminiraju manje i slabije – proces koji se može različito odvijati na različitim nivoima društva i države. Slabija grupa se konstantno zakida, na različite načine ponižava i s pojačavanjem razlika između jače i slabije grupe na pravnoj, gospodarskoj i političkoj razini dodatno se jačaju stereotipi o slabijoj grupi. Diskriminacija je prijelazni korak koji s vremenom nužno vodi prema dehumanizaciji. Preventivna mjera je aktivna i konstantna borba protiv svih oblika diskriminacije, a ne borba protiv oblika diskriminacije koji pogađaju isključivo vlastitu grupu, što je jedan od najvećih problema bh. začaranog kruga konflikta.

4. Dehumanizacija: Jedna grupa polagano počinje negirati ljudskost druge grupe. Članovi te grupe se izjednačavaju sa životinjama, insektima ili bolestima. Dehumanizacija je tu da prevlada normalnu ljudsku odbojnost prema ubijanju. Tijekom ove faze žrtva biva dehumanizirana kroz medijsku propagandu mržnje kojom se žrtva predstavlja kao zločinac. U borbi protiv dehumanizacije jednostavno ne treba dopustiti da se poticanje na genocid predstavlja kao sloboda govora. Lokalne i međunarodne vođe bi trebale jednoznačno osuditi govor mržnje i proglasiti ga neprihvatljivim. Vođe koji pozivaju na genocid bi trebale dobiti zabranu izlaska iz zemlje i trebalo bi im zamrznuti strane bankovne račune. Novinari koji potiču na genocid bi trebali biti sankcionirani i procesuirani, što se dogodilo u Ruandi, ali nažalost ne i u BiH.

5. Organiziranje: Genocid je uvijek organiziran, obično od države koja koristi milicije kako bi kasnije poricala državnu odgovornost za genocid (npr. Janjaweed u Darfuru). Za ovakve svrhe se često treniraju i naoružavaju specijalne vojne postrojbe ili milicije. Preventivna mjera za ovu fazu: zabrana članstva u ovim milicijama, zabrana ovih specijalnih postrojbi, milicija, vojnih odreda, zabrana njihovih simbola. U ratu u BiH su često korištene specijalne postrojbe ovakvog tipa kako bi se pred očima međunarodne zajednice abolirala politička i vojna vodstva sukobljenih etnija. Klasičan izgovor istih nakon užasnih masovnih zločina u BiH bio je kako to nije rezultat naše službene politike, nego djelo ekstremnih pojedinaca koji nisu bili pod našom kontrolom. Taj su obrazac u različitim fazama sukoba koristile sve sukobljene grupe.

6. Polariziranje: Ekstremisti razdvajaju grupe i odašilju polarizirajuću propagandu. Ponekad se čak zakonski zabranjuju miješani brakovi ili socijalna interakcija grupa. Ekstremistički terorizam cilja ne samo na članove druge grupe, nego i na umjerene članove i političare vlastite grupe, kako bi ih se zaplašilo i ušutkalo. Umjereni članovi naroda iz kojeg dolaze počinitelji koji mogu spriječiti genocid su prvi koji bivaju uhapšeni i ubijeni. Preventivne mjere: zaštita umjerenih vođa i podrška grupama koje se bore za zaštitu ljudskih prava. Ekstremisti se s druge strane trebaju suočiti sa zabranom međunarodnih putovanja i s međunarodnim sankcijama. U BiH nažalost nikad nije manjkalo ekstremista koji su što propagandom što nasilnim akcijama nastojali što više zavaditi društvene grupe i tako iskreirati etničko čišćenje i humano preseljenje kao ultimativne oblike fizičkog razdvajanja naroda. Maltretiranje miješanih brakova i ubojstva umjerenih političara su također dio te priče.

7. Priprema: Žrtve se identificiraju i odvajaju zbog njihovog etničkog ili vjerskog identiteta. Stvaraju se liste smrti. Članovi grupe žrtava su prisiljeni nositi simbole radi lakše identifikacije. Otima im se imovina. Često su segregirani u getoe, deportirani u konc-logore ili zatvoreni u regiju pogođenu glađu da tamo umru od gladi. U ovoj fazi bi trebalo stvoriti političku volju kod velikih sila, regionalnih saveza i UN-a da se pruži pomoć žrtvama ili da se eventualno pomogne žrtvama da se odupru ili da se vojno intervenira. U BiH je reakcija velikih političkih sila potpuno zakazala u ovoj fazi, unatoč tome što su znaci pripreme za genocid poput konc-logora bili prilično dobro dokumentirani.

8. Progon: Nakon što su žrtve identificirane i odvojene, stvari brzo eskaliraju. Počinju masovni masakri. U ovoj točki mora biti mobilizirano Vijeće sigurnosti, UN mora proglasiti opasnost od genocida, i tu mora početi vojna međunarodna intervencija, koja nasuprot preporukama dr. Stantona u većini zemalja u kojima se desio genocid, pa tako i u BiH, dolazi mnogo prekasno. Stanton upozorava kako u ovoj fazi sankcije nipošto nisu dovoljne, nego je potrebna radikalna intervencija međunarodne zajednice.

9. Istrebljenje počinje i razvija se brzo prema onome što se pravno naziva „genocid“. Ubojice s lakoćom vrše masovna istrebljenja, jer oni nakon prethodne ideološke obrade više ne vjeruju da su njihove žrtve punopravna ljudska bića. Kad ova faza naiđe na potporu državnih vlasti, često vojska radi zajedno s milicijama u provođenju ubojstava. Ponekad genocid rezultira u osvetničkim ubojstvima između grupa, stvarajući krug osvete i bilateralnog genocida (kao u Burundiju). Tijekom ove faze se genocid može spriječiti još samo brzom i sveobuhvatnom vojnom intervencijom. Uz to treba omogućiti sigurne zone i koridore za bijeg izbjeglica s međunarodnom zaštitom. Kad je UN paraliziran, odgovornost leži na regionalnim savezima (npr. NATO). Ako velike sile ne žele poslati trupe za vojnu intervenciju, trebaju barem financijski i kadrovski pomoći susjednim državama zemlje u kojoj se događa genocid da prihvate izbjeglice.

10. Poricanje je faza koja uvijek slijedi nakon nekog genocida. Poricanje je jedan od najpouzdanijih znakova želje da se u nekom povoljnom trenutku u budućnosti genocid nastavi. Počinitelji prekopavaju i skrivaju masovne grobnice, pale tijela, zataškavaju dokaze i zastrašuju svjedoke. Oni poriču sva zlodjela koja su počinili i često žrtvama pripisuju krivnju za ono što se dogodilo. Oni opstruiraju istrage o zlodjelima i ostaju u vlasti, sve dok ih se nasilno ne ukloni s moći ili dok ne umru. Zločinci ostaju nekažnjeni – primjer Pola Pota ili Idija Amina – osim ako se ne osnuje poratni tribunal (poput onih za Ruandu, Jugoslaviju ili Kambodžu), ako se zločince ne pohvata i osudi. Odgovor na poricanje genocida je kažnjavanje putem međunarodnog tribunala ili kroz državne sudove. Tamo se mogu saslušati svjedoci, ispitati dokazi i osuditi počinitelji. Makar ti sudovi i ne pozatvarali najgore počinitelje genocida i ubojice, važno je pokazati političku volju da se iste pohvata, procesuira i privede pravdi.

Marijan Oršolić, Prometej.ba

12.7. objavljujemo tekst: Dvanaest načina negiranja genocida