Znate li priču o Munibu Muminoviću – Brki

Munib Muminović, otac četvorice ubijenih sinova u genocidu u Srebrenici, preživio je i izdržao sve što čovjek na ovom svijetu može izdržati. Okružen nepravdom, bolom i ljudskom zlobom, dedo Munib se objesio 23. aprila 2010. godine u kladanjskoj džamiji, na sveti muslimanski dan petak.

Tako je, dedo Munib otišao na drugi, bolji svijet. Na ovom je sve već preživio, i bol, i patnju, i najveću ljudsku zlobu, preživio je i ukop sinova Nedžada, Mensura, Mustafe i Redžepa i supruge koji su ubijeni jula 1995. godine u Srebrenici.

Niko na ovom svijetu ga nije razumio, pa je često razgovarao sam sa sobom, ili bi uglavnom prešutio riječi, a imao je puno toga da kaže. Kada je izrazgovarao sam sa sobom odlučio je na drugi svijet otići iz božije kuće…

24. aprila, te 2010. godine – mediji su pisali: ” U Kladnju je jučer, u stanju nervnog rastrojstva, ruku na sebe podigao Munib Muminović Brko iz Srebrenice. Kako saznajemo, objesio se u džamiji.”

Munib je godinama bio personifikacija okupljanja i protesta srebreničkih majki. S razlogom. U julu 1995. u genocidu u Srebrenici ubijena su mu četiri sina i supruga. U rijetkim izjavama za medije, plačući je znao kazat:

– Svi govorite majka, majka, a otac? Šta je otac? Zar oca ne boli jednako kao i majku?

Munib Muminović još je jedna žrtva vlastite tragedije, odnosno srebreničke tragedije. Još jedan roditelj koji nije doživio da pokopa svu svoju ubijenu djecu. Takvih je bar nekoliko stotina.

Nedžad i Mensur ukopani 2008., a 11. jula 2010., na 15. godišnjicu obilježavanja genocida u Srebrenici, i Mustafa i Redžep.

Zoran Žmirić, hrvatski pisac 2016. godine posvetio mu je pjesmu…

Zoran Žmirić: Šutjeli smo dok je munib pričao

Šutjeli smo dok je munib pričao

kad bi ljudi vidjeli
kako munib muminović
glavinja po srebrenici
i razgovara sam sa sobom
upitali bi ga:
brko, je l’ se ti to moliš
ili razgovaraš s nekim?
ili te nešto boli?
na to bi se munib zaustavio
pa se osvrnuo oko sebe tražeći riječi
koje je više puta progutao negoli izgovorio
briznuo bi u plač i prokašljao:
bole me nedžad, mensur, mustafa i redžep.
i tu bi svaki razgovor završio
jer ljudi nisu znali što bi više rekli

jednom su ga
na godišnjicu srebreničkog genocida
za tv upitali
od kud on jedini muškarac
među srebreničkim majkama
rekao je:
zar oca ne boli isto kao i majku?
svi su odšutjeli munibovo pitanje
jer među svima koji su ga čuli
nije bilo čovjeka
koji je odjednom sahranio četiri sina

možda bi munibu bilo lakše
da ih je i on mogao sahraniti
no kosti njegove djece
ostale su rasute po bosanskim gudurama
a njemu je ostalo samo
da gaca po ulicama
kao pokisao golub
i da se moli
ili da razgovara sa sobom
ili s mrtvim sinovima
praveći se da ga ništa ne boli

na koncu je munib muminović izdržao
sve što čovjek može izdržati
izrazgovarao je sa sobom
sve što je mislio
da si je imao reći
potom je otišao u kladanj
u džamiju
i tamo se objesio

kad čovjek odluči skončati u božjoj kući
znaš da je tu nešto jako pogrešno
kao što je pogrešno to
što čovjek u jednom danu
mora ostati bez četvero djece
kao što je pogrešno to
što nitko u srebrenici ne zna
s kim je munib razgovarao šepesajući ulicama
pogrešno
kao što je pogrešno to
što nitko u srebrenici ne zna
o čemu rahmetli munib danas razgovara
s rahmetli mu sinovima
pogrešnije od toga da si čovjek oduzme život
odustajući od boga koji kaže
da nema pogrešnije stvari
od oduzimanja vlastitog života

nad time čovjek može smo zašutjeti

Autor: Zoran Žmirić

___________________

Autorica:Ramzija Kanurić-Oraščanin

MUNIB MUMINOVIĆ – BRKO

Tišina mu ispred vrata i danas glasno huči!

Dan poslije 11. jula, pomalo oblačan i tmuran u meni, ali i dalje ispred moga zamućenog pogleda titra bijelina nišana šehidskih, dalje u meni se krivi bol srebreničkih majki, koji ne utihnu od jučer, vidim i insane koji dođoše sa sviju strana svijeta i kako njihove goleme suze oblivaju kabure prekrivene crvenom zemljom bosanskom. Sve to gledam, sve to osjetim, a tijelo moje u grču velikom pati.

Ali, ovog 11. jula 2017. godine i nekoliko godina ispred, ne vidjeh jednog skrhanog, bolnog, utučenog Bošnjaka za kojeg nije bilo prepreke da se na „Dan Srebrenice“ ne uputi od kabura do kabura i da uzdignutim rukama ka nebu moli za sinove svoje i sve sinove što u njegovom zamućenom pogledu stoje. Tražio je ovaj Bošnjo pravdu nad Bošnjacima, tražio je bar malo da ga razumiju i osjete njegovu bol, tražio je da, kada mirno u tišini šeta, pustim kladanjskim ulicama, da poštuju njegovu bol. Zar je to previše od jednog insana bosanskog, od jednog Muniba Muminovića – Brke, kojem mu na padinama srebreničkog Podrinja silom iz njedara iščupaše sinove; Nedžada, Mensura, Mustafu, Redžepa i njihovu majku.

Od jutros u glavi tutnji mi ova istina bolna, istina srebreničkog dana. Kako im ublažiti krik boli koji se osluškuje iznad Potočara? Kako im reći da smo i mi bolni zbog njih? Kako im djecu njihovu vratiti? Postavljam pitanja, lutam mislima i padinama i nebeskim prostranstvima i kaburima koji poredani, jedan do drugoga, ispisuju istinu bolnu… Kako i ne bi bila bolna ova naša istina? Pored svih bošnjačkih i bosanskih stratišta po cijeloj krvavoj zemlji Bosni, ipak na ovim prostorima historija završava, da bi ponovo počela. Jer njih 8372… su dio te istine, dio boli, dio krika, dio jauka i dio nepravde i zločina. Zato želim sve te dijelove spojiti u jednu ogromnu bol i nepravdu i pisati o historiji nas Bošnjaka. Jer svaki kabur, svaki bijeli nišan, svaki bijeli ljiljan kojeg pokosiše dok je najljepše cvijetao i mirisao – su historija naša. Zato, majko Srebrenico, svaki naš minut, svaki sat, svaki dan i sve dane koji su prošli i koji dolaze, ispisuj našu krvavu historiju.

Ti, majko Srebrenico! Nikada ne smiješ ostati nijema! Bori se da tvoj glas daleko se čuje! Jer, majko Srebrenico, ovu našu krvavu historiju piše danas i svaka majka i babo i hanuma i sestra i brat koji kraj kabura skrušeno stoje i mole!
Ispisivaće našu historiju vjekovima i naš Bošnjo Mumin Muminović – Brko, dok god požutjela ova hartija bude postojola, i listala se među geineracijama. A to i jeste moj cilj i moja namjera!
Taj isti jedanaesti juli, te 1995. godine, djelio ih je samo jedan tren od prerane smrti. Mnogi su u tim zadnjim sekundama svojim, na svoj način opraštali se sa ovim Dunjalukom. Neki zadnje svoje misli upućuju svojoj ljubavi, neki svojoj majci, neki svome čedu što u utrobi čeka da se rodi, neki svojoj djevojčici što gazi prve korake, a neki svojoj prelijepoj i napaćenoj Bosni. Svjesni su bili svoga odlaska. Neki i presudiše sami sebi na bukovom ogranku sa štrikom oko vrata. Razne sudbine i razne boli…

Munib je preživio, ali je umro istog onog trenutka kada je spoznao da mu sinova i njihove majke nema među živima. Tog dana nije znao za sebe. Nije osjećao ni svoje ime, ni svoju dušu, ni sebe. Bio je samo sjenka onog insana od prije rata. Pitao se: “Kako dalje ulicama pustim? Kako sa sumrakom dočekivati jutra? Kako jutro u tišini ispraćati? Kako?…“.
Obilazio je svaka vrata, čekao na pragu boli da sazna istinu krvavu. Osjećao je da ih nema, ali ipak nadao se da će pokucati jednog dana na vrata njegove prazne duše. Čekao je i čekao… Tišina ispred njegovih vrata i danas glasno huči! Uključio se u Udruženje „Majke Srebrenice“ i svakog 11. u mjesecu mirno sa članicama udruženja protestuje ulicama tuzlanskim i upozorava na genocid nad nedužnim Bošnjacima. Sa članicama ovog udruženja; Hajra, Nura, Rufejda, Bahra, Naza, Ešefa, Hajrija, Džemila, Ajka, Mafija, Habiba – se često družio, jer su one majke koje su sinove svoje izgubile… One su ga najbolje razumjele, od iste su boli bolovale. One su mu nadu davale i za istinu bolnu ga pripremale.

One su bile njegova porodica za koju je živio. Sa njima je mogao pričati na glas, sa njima je mogao plakati, uzdisati, jaukati, sa njima je mogao pričati o unucima koje nikada neće za ruke voditi…
Kada su jednog jedanaestog u mjesecu, na mirnim protestima, nosili jastuke sa izvezenim imenima žrtava Srebrenice, slučajno se jastuk sa imenima njegova dva nestala sina, Nedžada i Mensura, našao u njegovim drhtavim i hladnim znojem oblivenim rukama. Nije znao ko’ je izvezao jastuk, jer mati im je ubijena zajedno sa njima. Možda je neka od rodica izvezla jastuk bola – šta znam! Ali i između svakog jedanaestog u mjesecu treba živjeti i polahko umirati…
Često bi sam, šetajući ulicama govorio:
“Ja sam ti – sam… Nema više ni moga Nedžada, ni Mensura, ni Redžepa, ni Mustafe, ni majke njihove!“ – a svaku izgovorenu riječ pratio bi gorki uzdah i suza k'o zrno pšenice. 
I kada bi se malo smirio, nastavljao bi:
“Danas bi vodao unučad za ruke, a ne k'o vuk samotnjak hodao džadom. Imao bi svoje ognjište, svoju avliju, svoj rahatluk… Ali pobiše dušmani sve u meni. Samo tražim od Boga da im sudi i da bar malo osjete ovu moje preteške jade. Da ih kida na komadiće ova moja tuga golema i da im dihati neda…“.
Opet je zastao nad bolnim riječima, oči mu zakrvaviše, a brada i ruke k'o prut se tresu, pa nastavlja. Ovaj put malo tiše:
“Svi govorite-majka, majka! A, šta sam ja? Jesam ja babo – ili šta sam? I mene boli k'o i svaku majku!? Kamo sreće da sam mog'o stati ispred njih, kada su ih dušmani strijeljali i da ih njihov babo od smrti zakloni! Ali, Bog mi je svjedok, da nisam ništa mogo učiniti“.

Živio je Munib sa svojom samoćom i patnjom i nikad ga nisu mašili mirni protesti sa „Majkama Srebrenice“ i svi događaji koji su bili vezani za srebrenički genocid. Tada je osjećao u masi bolnih – da nije sam i bivalo mu je nekako lakše. Ali, godine 2008., stigao je tužni haber da su pronađeni njegovi lagahni sokolovi i tako u još većoj boli spusti Munib i svoga Nedžada i svoga Mensura u kabure potočarske. Od tada se počeo naglo žaliti da ga nešto izjeda iznutra i da živi da bi što prije umro. 
Zdravlje mu je bilo sve lošije, teško je vukao bolne noge oslanjajući se na sumornom štapu, a živci su mu bili sve tanji. A, kada bi na cesti sretao poznata lica, gromko bi plakao, a suza bi suzu stizala na njegovom izboranom i umornom licu. Njegovi golemi, sivi podočnjaci, umorno lice, spori koraci, odavali su izgled tužnog i umornog Bošnjaka koji se predao sudbini i polahko odlazio. Nakon dvije godine što je ukopao sinove Nežada i Mensura, identificirali su i sinove Mustafu i Redžepa. Čekalo se na 11. juli da njihove duše smiraj nađu u „Dolini Potočara“, u „Dolini bijelih ljiljana“. Poslije umiranja njegove zadnje nade, da će sinovi pokucati mu na vrata, on se predao sudbini. Sve je rijeđe izlazio i hodoa pustim kladanjskim ulicama i sam sa sobom razgovorao sa umrlim sinovima i svojom suprugom i tako privlačio poglede ljudi koji mu nisu mogli pomoći. Taj njegov oproštaj i razgovor sa umrlima, mještani su shvaćali kao njegovu predaju pred bolnom sudbinom i imali su osjećaj kao da je skrenuo sa pameti. Žalili ga jesu, ali mu pomoći nisu mogli. Tako je svaki dan polahko napuštao sebe. Često je odlazio u kladanjsku džamiju i molio se za svoje umrle, koji su prerano i na silu napustili ovaj svijet. Tamo je osjećao i mirnoću, a tražio i svoj smiraj. Tamo je osjećao i bol i nepravdu koju su mu nanijeli…

Tako skrhane duše, umornog tijela, teških koraka, boli koja ga razdirala iznutra, sporog srca i tamnog vilajeta, sa kojim se borio za pravdu, nije osjetio izlaz iz ovog začaranog kruga i presudi sam sebi. U kladanjskoj džamiji objesi se Munib i to uvečer na sveti muslimanski dan petak, 23. augusta 2010. godine i predade svoju umornu dušu Svevišnjem.
Svi se pitaju: “Zašto baš džamija? Zašto baš petak? Zašto baš najsvetije mjesto, gdje se vjernici mole? Zašto?
Mještani Kladnja ostali su u šoku nad bespomoćnim Munibovim tijelom koje je pronađeno u njihovoj džamiji. Tuga je zavladala ulicama njegovog grada, a ostala je njegova sjenka danima kako hoda tim istim ulicama bolnim. 
Mnogi su se pitali: “Da li su mu mogli pomoći? Mnogi su se sramali svoje ravnodušnosti dok su prolazili kraj ovog skrhanog i bolnog Bošnje, koji nikom ništa skrivio nije. Ali… vrijeme i dalje otkucava naprijed.

Na dženazu ovom dragom insanu, došli su Bošnjaci iz svih krajeva Bosne. Došli su u tišini da ga pitaju; “Da li će on njima halaliti? Došli su da se oproste od gromade od čovjeka, a koji je naizgled bio skrhan i skrušen! Oni su njemu halili i prije upita o halalu! Jer on nikome nije ni mogao nauditi…
Istraživala sam: “Da li je u Bosni i Hercegovini i šire, desio se sličan slučaj, da neko sebi oduzme život baš u džamiji!?“ Dobila sam odgovor, da niko nije imao hrabrost da se suoči sa smrću baš u Božijoj kući! Niko nije imao, osim našeg skrhanog i davno umrlog Muniba! Otkuda mu tolika hrabrost? Otkud mu toliki prkos? Otkud mu toliki inat?“
Sva dešavanja poslije rata su ga šibala po umornom tijelu. Trpio je svakog dana i sve se skupilo u njegovoj duši! Kako se neće skupiti-kada svaki dan negiraju genocid, negiraju broj ubijenih, negiraju silovanja, optužuju za broj žrtava i sve je to boljelo bolesnog Muniba.
Pokušao je da priča na sav glas, da priča sam sebi, ali sve to je išlo samo u zrak. Oni su ubijali u ratu, rušili, palili, silovali, a poslije rata ovim pričama sipali su so na žive rane. Njega su boljele te krvave rane, boljela ga je nepravda, boljela ga je njegova prazna avlija. Nagrizalo ga je to sve, a lijeka nije bilo. Zato je baš izabrao Božije mjesto?! Zato je želio bar na tren da skrene svjetsku javnost! Da ih i mrtav zamoli da pogledaju istini u oči i da ispitaju svoju savjest? Jer i njega će nositi na svojoj savjesti! I on je žrtva Srebrenice! I on i hiljade drugih – koji nisu mogli trpjeti bol i sami sebi su presudili!

Ali život gazi naprijed… Mnogi koji su došli oprsostili su se dostojno od svoga Muniba i ispratili ga tamo gdje ljiljani mirišu u baščama džennetskim… Dok ga spustali u kabur, činilo se da nebom se čuju njegove drhtave riječi koje je danima pronosio pustim kladanjskim ulicama sa cekerom u jednoj i štapom u drugoj ruci: “Ja sam ti – sam… Nema više ni moga Nedžada, ni Mensura, ni Redžepa, ni Mustafe, ni majke njihove… Streljaše ih dušmani paganski…!“.