Musa Ćazim Ćatić “Ramazanska večer”

Musa Ćazim Ćatić

Ramazanska večer

Suton se spušta, mirisav k'o smilje
I siplje zemljom svoje nujne čare –
Gle, mujezini već pale kandilje
I svijet ostavlja trge i pazare,
A suton pada mirisav k’o smilje…

Pobožni ljudi za soframa sjede,
Molitve usne šapuću im ti’o
Radosnim okom u satove glede –
Bljedilo sveto post im licem svio;
Al’ oni veselo za soframa sjede.

Na polju suton sve to više pada.
I sve su stvari u duboku muku…
Čekaju ljudi, kad će top sa grada
Navjestit’ iftar u plamenom zvuku –
A vani suton sve to više pada.

I gle, najednom svjetlost neka sinu
S tabije bijele, k’o nur s Tura da je,
A sa njim zvuk se po vazduhu vinu –
Zvuči l’ to svjetlost ili to zvuk se sjaje?
Večernji anđeo to iz topa sinu.

I hrli, noseć psalam vrh usana,
Intiman, mio k'o Božije riječi –
I zadnji disaj umrloga dana
U njemu plače, uzdiše i ječi…
Anđelu drhti psalam vrh usana.

A ezani ga mujezinski prate
I zvek posuđa s iftarskih sofara,
Krila mu zvijezde svojim trakom zlate
I plam kandilja sa vitih munara –
I tople molitve pobožno ga prate.

Suton je pao mirisav k'o smilje
I siplje zemljom svoje nujne čare,
Grleći krilom drhtave kandilje –
Svijet opet puni trge i pazare,
A suton miri kao amber-smilje.

Musa Ćazim Ćatić

Rodio se 12. marta 1878. godine u Odžaku, na mevlud one godine kad je Švabo došao u Bosnu. Nakon završenog mekteba, s majkom i očuhom doselio je u Tešanj. Kada je napunio dvadeset godina i morao biti regrutiran, Musa je pobjegao u Tursku. Carigradsku fazu njegova života obilježili su materijalni problemi i srbovanje. Nekoliko godina poslije, u listu Bošnjaknapisao je tekst u kojem kaže kako su ga svrnuli mladi Srpčići da u Beogradu potraži stipendiju za daljnji studij. Nakon povratka u Tešanj, njegov mecena Ademaga Mešić poslao ga je u Sarajevo, gdje je upisao Šerijatsku sudačku školu, koju nije završio jer je izbačen u četvrtom razredu. Uskoro odlazi u Zagreb na studij prava, radeći različite poslove na kojima obično dobiva otkaze zbog neodgovornosti i njegove čuvene bohemske prirode. Za života mu je objavljena samo jedna zbirka pjesama (1914. godine), i to po izboru izdavača a ne autora. Prošlo je skoro dvije decenije dok Muslimansko kulturno društvo “Gajret” nije objavilo izbor iz Ćatićeve poezije. U tom su periodu samo Tin Ujević i Ahmed Muradbegović napisali eseje o njegovom pjesništvu. Danas je Ćatić kanonski pjesnik bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti i smatra se jednim od ponajboljih pjesnika preporodne književnosti Bošnjaka. Podsjetimo da je četrdesetak eminentnih istraživača i autora bošnjačke književnosti u velikoj anketi Stava o bošnjačkoj poeziji ocijenilo Ćatićevu knjigu kao drugu najbolju u historiji bošnjačke poezije.