Polusvijetu poluinteligenata!

Piše : Edin Urjan Kukavica

Nije se predugo čekalo na novu svinjariju MD – u režiji DL – kojom ćemo se svi mi zabaviti da se oni ne bi morali baviti ozbiljnim temama. Rezervnog sastava policije trebalo bi da se boje najprije Srbi u RS. To bi, ako ništa drugo, nakon događanja sa Trga Krajine ili Trga Davida Dragičevića trebalo da bude jasno i najglupljem čovjeku u tom dijelu Bosne i Hercegovine. Među Srbima u RS-u će se momati 1000 ko-zna-kakvih likova, legalno naoružanih puškama, sa ovlaštenjima ne samo u suprotnosti s Ustavom BiH, evropskim konvencijama o ljudskim pravima te Zakonom o krivičnom postupku BiH… nego i sa zdravim razumom naročito u dijelu koji predviđa mogućnost „legendiranja“ odnosno skrivanja identiteta kad funkcioniraju kao informatori ili prikriveni istražioci, sa mogućnost da liši slobode osobu ako postoje osnovi sumnje da je počinila krivično djelo i ako postoji bilo koji razlog naveden u Zakonu o krivičnom postupku RS… Za koga, a protiv koga će raditi ovih 1000 – u početku 100-200 osoba, kako reče čovjek sa najurokljivijim očima na svijetu – ostaje da se vidi ali je i na prvi pogled, koliko god bio urokljiv, jasno da će migranti (kojih u RS-u uopće nema) biti njihova posljednja briga… 

Kako god bilo, svi dobronamjerni u ovoj zemlji bi se konačno trebali zabrinuti ne samo što se sve češće govori o „ne daj Bože“ i „daj Bože“. Predugo se šuti o tome da je rat jedina dovoljno velika koprena kojom bi se sakrili svi lopovluci, krađe, pljačke, pronevjere, nepodignute optužnice, nepokrenute krivične prijave i neprocesuirana nedjela protiv zemlje, društva, države i (svih) naroda. I to je samo jedna stvar o kojoj bi trebali brinuti. Druga, neusporedivo ozbiljnija je činjenica da izgleda, ne postoji način da se okupi koalicija zainteresiranih osoba, ljudi, organizacija… bilo koga i bilo čega koji bi se (za)bavili povećanjima egzistencijalnog minumuma, izbornog cenzusa i koeficijenta inteligencije umjesto broja naoružanih ljudi i puščanih cijevi, budžeta, paušala, redovnih i vanrednih primanja budžetskih korisnika, poreza, parafiskalnih nameta… 

Zašto je toliko teško okupiti bošnjačku koaliciju ili makar koaliciju za Bosnu zainteresiranih stranaka (ovaj me pojam „probosanski“ iz kože istjeruje)? Je li problem u onima koji je okupljaju: 1. Zato što je SDA do sada iznevjerila povjerenje svih stranaka i partija koje su ikada koalirale s njom na bilo kojoj razini i u bilo kojem kapacitetu te, stoga niko ne želi biti (ponovo) prevaren? 2. Zato što su SDA-ovi reprezentativci u toj koaliciji likovi sa kojima niko ne želi imati bilo kakvog posla? 3. Zato što niko nije siguran u šta se doista, upušta, šta ga u toj koaliciji čeka i za što bi mogao biti (su)odgovoran? 4. Zašto su se njegovome ocu na poziv odazivali svi – i oni koji su ga voljeli i oni koji nisu – Ili je ipak 5. problem u samom BI i najužem krugu njegovih suradnika? Naprimjer… AO, AS, ŠDŽ… ili savjetnika koje u amanet ostavio svom nasljedniku u Predsjedništvu okupljenih samo po jednom pravilu za koje sam jučer čuo: „prijatelj porodice“(?!)? 

Ili je pak problem u onome oko čega bi se ta koalicija trebala okupiti. 

Naime, koalicija se – ako je potrebno pojašnjenje – okuplja oko nekoga ili oko nečega. Što se prvog tiče, u konkretnom slučaju nema oko koga, a što se tiče drugog… tu je situacija neusporedivo složenija. Naime, u najkraćem, i da bi se (koalicija) okupila oko nečega potrebno je da je okupi „neko“, a to, već smo konstatirali, nemamo. Ni pitanje „zašto nemamo“ nije naročito teško: vođa (koalicije) bi trebao (makar) vizijom biti (makar) stotinu godina ispred najboljeg među onima koje okuplja da ih vodi, a nipošto stotinu godina iza najgoreg među njegovim sljedbenicima… 

Odgovor na sva gorepostavljena pitanja je: Da… jeste… zato! 

Dva (koaliciona) pokušaja, poimenice BH-blok i SDA-ov poziv za široku postizbornu koaliciju, izravno su i uzajamno destruktivno usmjereni jedan protiv drugoga, bez (makar) i naznake da bi se mogli dogovoriti da jedni vladaju na jednoj, a drugi na drugoj razini i da time svaki napose ili svi zajedno pokažu istinsku i iskrenu zainteresiranost za dobrobit zemlje i naroda. Ali ne…! Primitivni partikularizam, zaštita vlastitih interesa i (o)vlada(va)nje budžetima preči su od bilo kakve državotvorne priče. 

Etnonacionalno okupljanje, mobiliziranje i uniformiranje i nekakvo kolektivno identitificiranje čiji osnovi, razlozi ni svrha nisu jasni ni najzagriženijim nacionalistima, a naročito onima koji se individualno nemaju čime drugo odrediti nego nacijom – egzistencijalno potpuno irelevantnim skupom nekakvih činjenica… Izmislili smo veličine, inaugurirali ih u moralne, političke i nacionalne vertikale… poluinteligente koji su kao standard uveli primitivni redukcionizam poistovjećivanje zamisli sa idejama, ljudi sa funkcijama i funkcija sa autoritetom, sreće sa materijalnim stanjem i materijalno stanje sa uspjehom… poistovjećivanja mjesta rođenja sa kućnim odgojem, odgoj sa obrazovanošću, obrazovanost sa akademskom titulom, titule sa učenošću, a učenosti sa manirima… naroda sa nacijama, nacija sa političkim organizacijama, političkih organizacija sa strankama, a stranaka sa narodima, sa svim i svakim muskarcem, ženom i djetetom rođenim u porodicama koje nisu birali, od roditelja koje – isto tako – nisu mogli izabrati, dobili su imena koja im se mogu sviđati ili ne sviđati… i zbog svega toga što nisu mogli birati lahko se mogu naći u situaciji u kojoj im je život u pitanju (za ovu priliku ćemo zanemariti činjenicu da su tu situaciju sami sebi izabrali)… Promovirali smo izmišljotine u istine, a onda ih zaštitili kao dogme koje ne samo da nije dozvoljeno preispitivati nego, ih se ne smije ni izgovoriti… izvjesno, sve to moglo bi nas preksupo koštati: doći glave i strankama i (njihovim) narodima ali i nama koji smo se tu samo zatekli. 

Da ne ostanem nedorečen ili nejasan: politika koja se temelji na gorenavedenim premisama – a sva politika u Bosni i Hercegovini je takva – pogubna je do mjere da se granici sa kolektivnim suicidom. I u tom kolektivnom suicidu ponovo bi Bošnjaci bili najveće žrtve. Zašto? Ne zato što su najbrojniji nego zato što su u cijeloj toj nacionalnoj i nacionalističkoj priči najmlađi, najneiskusniji i najizgubljeniji… ali to je ipak, posebna i zasebna priča.

No… Ima li na bosanskohercegovačkoj ili makar bošnjačkoj političkoj sceni bezgriješnih, savršenih ili idealnih političkih aktera? Nema! Ima li takvih pojedinaca? Nema! Ima li ijedna politička organizacija snage da se suoči sa vlastitim manjkavostima, otkloni ih u rekordno kratkom roku i vrati se u politički život okupana i umivena? Nema! Ima li iko na bh-političkoj sceni ko je spreman zarad općeg dobra, zarad dobrobiti naroda iz kojeg dolazi, zarad međustranačkog usaglašavanja… povući se iz politike? Nema! Dakle… Nezvanični izborni slogan iz 2014. pa, donekle i iz 2018. – birajmo manje zlo! – nažalost postao je gorka stvarnost.

Nije li vrijeme, četvrt stoljeća i više nakon što smo započeli ovu priču da je podvrgnemo nekoj recenziji, lekturi i korekturi, da makar sebi priznamo da smo i gdje smo griješili, da se kritički suočimo sa stvarnošću, problemima bremenitom sadasnjošću i neizvjesnom ali nimalo lijepom budućnošću…? Nije li vrijeme za sazivanje nekog „bosanskog sabora“ oslobođenog osobnih, stranačkih, ideoloških i svih drugih dogmi i, usprkos posvemašnjoj manjkavosti svih i svakoga na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini, složenost i urgentnost situacije nalaze da se sve one zanemare i okupi nešto ako ni zbog čega drugo onda zbog sprječavanja izvjesnih i doglednih negativnih posljedica njenog neokupljanja.

nap.ba