Funkcija hilafeta

Piše: Abdulmedžid en-Nadžar

Zadatak hilafeta, kao krajnjeg cilja ljudskog postojanja, može se najbolje razumjeti u jezičkom kontekstu. Jedna izvedenica, halefijje, ukazuje na to da je najveća briga halife da se bori za blizinu svome “gospodaru”. Mustahlif, druga izvedenica, označava konstantnu ljudsku borbu da dostigne stepen savršenosti, a koja se opisuje u Kur’anu: Tad ćeš ti, o čovječe, koji se mnogo trudiš, trud svoj pred Gospodarom svojim naći!

Čovjekova uloga određena je onda kada je Allah, dž.š., najavio njegovo stvaranje:

I kada Gospodar tvoj reče melekima: “Na zemlji ću, doista, Ja postaviti namjesnika!” ─ oni upitaše: “Zar ćeš na njoj postaviti onoga ko će na njoj nered činiti i krv proljevati?!” (El-Bekare, 30)

U kontekstu Božije odluke, novom stvorenju dato je ime da označi njegovu funkciju. Kur’an uzdiže i objašnjava tu funkciju: A On čini da vi jedni iza drugih na Zemlji slijedite (halā’if), i neke je od vas uzdigao nad drugima za nekoliko razina, da bi vas onim što vam je podario na kušnju stavio… (El-Enʻām, 165); i

On čini da se vi smjenjujete na Zemlji (halā’if)! Ko ne vjeruje – protiv njega je nevjerstvo njegovo. A nevjernicima će nevjerovanje njihovo kod njihova Gospodara odvratnost povećati samo! Nevjernicima će nevjerovanje njihovo gubitak povećati samo! (Fātir, 39)

Hilafet, čovjekov osnovni polog ili misija, znači implementiranje Allahove nakane na Zemlji i prakticiranje Njegovih propisa. To daje čovjeku, i muškarcu i ženi, legitimno pravo da vodi brigu o povjerenom mu pologu: da se pridržava onoga što Allah želi i izbjegava ono što On zabranjuje. Kao što je Poslanik, a.s., rekao u hadisu koji prenosi Sevban: “Onaj koji naređuje dobro (maʻrūf) i zabranjuje zlo (munker) je namjesnik Allaha, Kur ̓ana i Poslanika na Zemlji.”

Zadatak hilafeta, kao krajnjeg cilja ljudskog postojanja, može se najbolje razumjeti u jezičkom kontekstu. Jedna izvedenica, halefijje, ukazuje na to da je najveća briga halife da se bori za blizinu svome “gospodaru”. Mustahlif, druga izvedenica, označava konstantnu ljudsku borbu da dostigne stepen savršenosti, a koja se opisuje u Kur’anu: Tad ćeš ti, o čovječe, koji se mnogo trudiš, trud svoj pred Gospodarom svojim naći! (ElInšikāk, 6)

Ljudski integritet i savršenost postižu se kroz ibadet.Ovo je jasno potvrđeno: A ljude i džine stvorio sam samo da Meni robuju (ibadet). (Ez-Zārijāt, 56) Ibadet znači kada se jedna osoba pokorava Allahu, primjenjujući ono što On naređuje čuvajući se od onoga što On zabranjuje.

Pošto je čovjek biće sastavljeno od duhovnog i materijalnog elementa, njegova težnja da bude blizu Allahu podrazumijeva animiranje oba elementa. Arena za ispunjenje ovog cilja ─ Zemlja, pripremljena je da odgovara toj čovjekovoj dualnoj prirodi: Stvoriću namjesnika na Zemlji… Da bi ispunio hilafet, da bi unaprijedio sam sebe i da bi se usavršio kroz ibadet, čovjek se mora prema Zemlji odnositi na način kroz koji veliča Allaha, mora Mu biti pokoran i zadobiti Njegovo zadovoljstvo. Ovo se može postići kontemplacijom i razmišljanjem o Allahovim savršenim atributima i Njegovoj sveobuhvatnoj moći i milosti; ulaganjem u Zemlju, koristeći se njenim obilnim bogatstvima i otkrivajući njene tajne i zakone; i unapređujući je na način koji vodi ljudskoj kontroli nad njom. Kur’an kaže:

…On vas od zemlje stvara i na njoj vas nastanjuje, pa, tražite od Njega oprosta i pokajte Mu se, jer, Gospodar je moj doista blizu i odaziva se! (Hūd, 61)

I muškarac i žena, po samoj svojoj prirodi, kompetentni su da preuzmu spomenutu funkciju hilafeta i da je ispune. To možemo objasniti na sljedeći način:

Struktura čovjeka

Ljudske individue sačinjene su od duhovne komponente, koja im omogućava da otkriju i razumiju polog hilafeta iz Božijeg izvora. Druga komponenta, ona materijalna, omogućava im da unapređuju Zemlju. Ova kombinacija elemenata čini čovjeka najznačajnijim bićem u Univerzumu. S jedne strane, čovjek je snabdjeven duhovnim kapacitetom za primanje Božijih uputa, a s druge strane, on može primjenjivati te upute na Zemlji, što i jeste suština hilafeta. To je razlog zbog čega druga bića nisu zadužena hilafetom, tj. sva ona bića koja imaju samo jednodimenzionalnu prirodu: ona su, ili duhovne prirode, koja im ne omogućava da se nose sa zemaljskim stvarima, ili su čisto materijalne prirode, koja im ne omogućava da primaju Božije upute koje se odnose na hilafet.

Priroda čovjekova pologa

Samo je čovjeku povjeren polog, misija od Boga, pošto su nebo, planine i Zemlja izvršenje te obaveze smatrali preteškim. Taj polog ili misija podrazumijeva da je čovjeku, u njegovom svojstvu halife, objašnjeno šta se to od njega očekuje, a onda je svakom pojedincu prepušteno da slobodno odluči, nakon što analizira posljedice, hoće li ili neće ispuniti dužnosti koje mu pripadaju.

Povjerenje utemeljeno na postojanju slobodne volje jedini je put za napredak i usavršavanje. Mogućnost izbora između slijeđenja vlastitih želja, podređenosti niskim motivima ili težnje ka Božijim uputstvima i čežnje za višim aspiracijama, omogućava pojedincima da prevaziđu strast (hevā) i postignu viši stepen. To je jedna vrsta duhovnoga džihada, koji čovjeka vodi ogromnom napretku i usavršavanju preko međusobnog sarađivanja s Univerzumom, tokom kojeg ljudska bića poštuju Allahova uputstva, čineći dobro ili izbjegavajući zlo. Ovaj džihad dostiže vrhunac realizacijom hilafeta. Taj stepen ne može se postići bez preuzimanja na sebe tog pologa. Nebo, planine, Zemlja i druga stvorenja nemaju slobodu izbora i zbog toga ona, zauvijek, ostaju u statičnom stanju bez mogućnosti samonapretka i samounapređenja.

Ovo povjerenje koje je ukazano čovjeku, kao što je detaljno objašnjeno i u Kur’anu, sa svim njegovim konotacijama usavršavanja i razvoja, a preko interakcije između čovjeka i Univerzuma, daje ljudskom životu najviši stepen značaja. Ono, također, rangira čovjeka kao najznačajnije stvorenje u Univerzumu i povećava njegovu ambiciju i motivaciju za rad. Krajnji cilj može izgledati dalek, ali je on ipak jasan i vidljiv: biti bliži Allahu kroz dobrovoljno pokoravanje (tāʻat). U suprotnom, ljudska bića naginju padu, jer, odričući se svog pologa, svoje misije, bivaju nepravedni, gube svoje dostojanstvo, a onda osjećaju da je njihov vlastiti život postao beskoristan, da je njihovo postojanje postalo uzaludno i da su ciljevi potrošeni. Ovo se dešavalo ranijim društvenim zajednicama, a dešava se i nekim savremenim društvima na Zapadu, koja pate od takvih simptoma, a sve to rezultat je nerazumijevanja čovjekovog zadatka na Zemlji.

Metodologija hilafeta Priroda metodologije

Hilafet, krajnji cilj svakog ljudskog bića, predstavlja izvor iz koga se izvodi svaki argument za njegovo razmišljanje i djelovanje, i centar oko čije se ose okreću sve ljudske aktivnosti. U tom smislu, to je sveobuhvatna metodologija koju čovjek, i muškarac i žena, koriste u rješavanju svojih ličnih problema, u svojim međusobnim odnosima, svom pristupu Univerzumu i svojoj vezi s Allahom, dž.š. Suština hilafeta, kao što je spomenuto, jeste u napretku samog čovjeka, a preko interakcije s Univerzumom. Krajnji cilj metodologije hilafeta je, na prvi pogled, normativan, tj. on uključuje skup uputstava i normi koje upravljaju čovjekovim životom, mišljenjem i ponašanjem.

Otkad je prvi čovjek, Adem, stvoren, njega je vodila ova metodologija hilafeta: On (Allah) podučio je Adema imenima svih stvari. Ademovo potomstvo uvijek je bilo usmjereno najboljim putevima ispunjenja hilafeta. To se postizalo uz pomoć poslanika, koji su uzastopno slati da prenesu ljudima osnovna vjerovanja, koja su bila potrebna da se prevaziđe ljudska sklonost ka zaboravu i lutanju tokom vremena. Poslanici su, također, prenosili i zakonodavstvo i norme ponašanja, koje su se zasnivale na stepenu zrelosti zajednice i stepenu razvijenosti razuma koji je tadašnji čovjek dostigao:

A i tebi Knjigu objavljujemo s Istinom, da potvrdi Knjigu prije objavljenu i da nad njome bdije. A Ti im presudi po onom što Allah objavi, i njihove strasti ne slijedi i ne odstupaj od Istine što ti dolazi. I Mi smo da svi vi zakon i pravac imate, odredili! (Mā ̓ide, 48)

Posljednja Objava, prenesena preko Poslanika Muhammeda, a.s., donijela je finalnu verziju hilafeta i okončala potrebu za Božijom Objavom, koja je od početka vremena upoznavala čovjeka s hilafetom. Ova ista Objava nastavlja voditi čovjeka u njegovom razmišljanju i djelovanju.

Tu finalnu verziju karakteriše njena sveobuhvatnost, jer uključuje sve aspekte ljudskog mišljenja i ponašanja. Njen jedini izvor je Allah, Koji ju je objavio Svom izabranom Poslaniku i onda mu naredio da je prenese svom narodu i još dalje. Ova Objava izložena je u dva temeljna teksta: Kur’anu i Hadisu, koji u cjelini obuhvataju cjelokupni sadržaj metodologije hilafeta i koji su njegov krajnji izvor. Da bi upravljao ovim životom, čovjek se mora stalno vraćati na ta dva izvora.

Objavljeni tekst jasno utvrđuje krajnji cilj kojem čovjekov život treba da ide. Objava se, kada su u pitanju neki domeni života, kreće između konkretnog i općenitog. Konkretna je i detaljna kad se radi o njenom svjetonazoru, nevidljivom svijetu, odnosu između čovjeka i Allaha, te kad je riječ o porodičnim pitanjima. Općenita je u nekim drugim poljima kao što je interakcija između čovjeka i Univerzuma i u pitanjima koja se tiču socijalne interakcije.

S druge strane, normativni objavljeni propisi koji se tiču čovjekovog ponašanja odnose se na različite kategorije djela. Naprimjer, nasilje je zabranjeno, dok je pravda naređena. Međutim, tokom vremena, pojavljuju se nove verzije i oblici ponašanja, od kojih se neka ne mogu klasificirati prema originalnim kategorijama djela, dok se druga, opet, mogu klasificirati u više od jedne kategorije. Osim toga, na različitim mjestima i u različitim vremenskim periodima, postoji i opcija da se ljudi ne susretnu s Objavom i možda nikada ne čuju za Kur’an i Hadis, i tako žive bez, od Boga objavljene, metodologije hilafeta. Međutim, svi ljudi imaju razum, koji je uvijek prosvijetljen i koji vodi pojedince istini i ispunjenju hilafeta.

Sada se ovdje postavlja pitanje: Da li je razum drugi izvor koji se može koristiti da se artikulira metodologija hilafeta, bilo u formi komplementarnog izvora ili kao nezavisan izvor (koji sam uspostavlja propise)? Ovo pitanje odnosi se na dvije situacije: kada ljudi nikako ne dođu u kontakt s Objavom i kada ne mogu primijeniti objavljenu metodologiju hilafeta u svojim životnim prilikama. Ovo je predmet dalje diskusije.

Prevod: Šahsena Đulović

Tekst je  deo poglavlja knjige “Čovjekovo namjesništvo na zemlji: između objave i razuma” Abdulmedžida en-Nadžara koju je 2018. godine objavio Centar za napredne studije, Sarajevo.
Tekst je publikovan uz dozvolu izdavača.

algoritam.net