Kritika i samokritika kritike

O kritičarima i njihovim čitateljima, motivima i posljedicama kritike

Tekst je u dva nastavka prvi put objavljen na Prometeju prije točno šest godina.

Društveno-politička kritika je u BiH – ne jedina svakako – u poprilično kritičnom stanju. Unatoč postojanju mnoštva kritički nastrojenih portala, aktivnosti mnoštva intelektualaca i novinara koji svakodnevno lansiraju čitane kritičke tekstove, i unatoč kritičkoj nastrojenosti većine prosječnih stanovnika ove zemlje čiji svakodnevni razgovori uz kavu ne mogu proći bez kritike nepravednih autoriteta i institucija, i koji obiljem komentara na društvenim mrežama izražavaju svoje nezadovoljstvo i kritiku spram postojećeg stanja, kritika kod nas ostaje skoro na svim razinama jalova i gubi se u začaranom krugu društvene svakodnevice.

Onaj tko želi biti ozbiljan kritičar u zemlji kakva je BiH, osim što se mora potruditi objektivno razumjeti složenu povijest i sadašnjost ovih prostora, mora dodatno razumjeti i opće stanje kritike kod nas i njen odnos spram ideoloških konstrukta, kako i sam ne bi upao u tu jalovu kolotečinu u kojoj se čak i svaki dobronamjeran tekst samo-pobija kontekstom u kojem je objavljen. Ovaj tekst će biti najprije pokušaj kritičkog razumijevanja stanja kritike u BiH, a onda i pokušaj novog utemeljenja kritike, kako bi ona bila zdravija i efikasnija.

1. O kritičarima, kritiziranima i čitateljima kritike

Nakon stoljeća totalitarnih režima koji su kritičare strijeljali, vješali, slali u logore, režima u kojima je trebalo imati petlje da bi se stvaralo kritiku, došli smo do sistema u kojem svatko može biti kritičar. Da bi netko danas bio kritičar u BiH, nije mu potrebna neka vele hrabrost. Nije mu za to potrebno ni odgovarajuće obrazovanje, preporuka i sl. Bitno da je (donekle) pismen i (dovoljno) glasan. Nije čak potrebno ni da ima neki posebni stil. Niti da može dokazati sadržaj svojih kritičkih škrabotina: on može pisati i na osnovu neprovjerenih rekla-kazala „informacija“. Niti je važno da kritičar ide ad rem, nego najčešće ide ad hominem i radi na diskreditaciji pojedinaca pišući o njihovim vilama, sinovima čije se školovanje financira potkradanjem državnog budžeta ili Razvojne banke, i sl. Glavno da njegovo „kritičko“ pisanje ispunjava neku određenu društveno-političku funkciju. (Tako je i s knjigama kod nas: nagrađene bivaju često one knjige koje imaju „pozitivan“ društveno-politički angažman, bez obzira što su mnoge od tih knjiga umjetnički i estetski upitne vrijednosti.) U većine tih kritičara nema pravog, sustavnog znanja, pa čak ni onog koje nije sustavno, ali ga prate bar neki suvisli obrasci. Ili se radi o razbacanim, nesuvislim rekla-kazala kompilacijama, ili se radi o nakupini citata iz selektivno pročitanih radova složenih tek po odgovarajućem grubom ideološkom uzorku.

Javnost uživa u takvoj koncepciji kritičkih tekstova, doživljavajući ih kao neku vrstu moralne satisfakcije – jer prokazuju krivce za opću nevolju društva, ali istodobno ne očekujući od tih tekstova da išta mogu promijeniti, niti očekujući od kritičkih tekstova smjernice što poduzeti kako bismo se bolje organizirali i bar pokušali nešto promijeniti.

Najčešći adresati kritike danas su vjerske zajednice i nacionalne stranke. Danas je moderno i normalno kritizirati religijske poglavare i političare. Koga god pitaš tko je kriv za ovakvo stanje u zemlji, oni će uprti prstom u autoritete. A kad ga pitaš što on čini po tom pitanju, mulja kako nije on za toga, kako se ne valja zamjerati autoritetima… Ukratko, nitko ne želi preuzeti odgovornost, a svi bi bili kritičari.

Jalovost današnje kritike leži i u umoru, rezignaciji, lijenosti i jalovosti kako onih koji ju stvaraju, tako i onih koji ju primaju, slažu se s njom, malo opsuju autoritete, i tu priča završava. Sve to skupa u konačnici ide na ruku krivcima za ovakvo stanje u društvu. Nevješte i nedosljedne kritike polupismenih kritičara koje čitaju kritizeri duboko uvjereni da se ništa ne može promijeniti, neprijatelji su kakve bi krivci za stanje u BiH samo poželjeti mogli.

2. O napola kritičnima

Najveći pokazatelj nedosljednosti većine kritičara u BiH je njihova kritičnost napola. O čemu se radi? Radi se o kritički raspoloženim intelektualcima koji će čak vješto, analitički, stilski prefinjeno secirati sve moguće postojeće ideologije u bh. društvu, osim one za koju se oni zalažu. Nju će ostaviti netaknutu. Vlastita ideologija ili vlastiti kolektiv su granica koju njihova kritika nipošto neće prijeći. Vrlo malo je onih koji će reći: dragi su mi moji, ali cjelovita istina mi je draža.

To su ljudi koji žive u Sarajevu, a pišu samo o Dodiku i Čoviću. To su ljudi koji žive u Banja Luci i Zapadnom Mostaru, a pišu samo o bošnjačkom unitarizmu i protiv Sarajeva. To je žena koja prigovara komšinici da joj djeca preglasno slušaju muziku, dok se njena djeca drogiraju i kradu. To je majmun koji urliče na „one tamo preko brda“, a šuti kad u njegovom vlastitom plemenu najkrupniji majmuni uvijek pootimaju najveće i najsočnije komade ulovljenog plijena.

Da vam ilustriram jednim primjerom iz vlastitog iskustva. Kad sam povodom pucnjave Mevlida Jašarevića na američku ambasadu u Sarajevu 2011. napisao tekst u četiri odlomka, dogodilo se to da su sarajevski portali koji su prenosili tekst, prenijeli samo dio o Dodiku, pa su mi komentatori Srbi psovali familiju zbog neobjektivnosti. Tek jedan srpski medij je prenio tek dio teksta koji se odnosi na Muhameda Filipovića, pa su mi neki komentatori Bošnjaci psovali familiju zbog neobjektivnosti. Na koncu, jedan hrvatski medij je prenio cijeli tekst, ali pod čudnovatim naslovom koji nameće drugačije odčitavanje teksta.

Takva napola-kritika ili interesno seciranje postojećih kritika, osim što svjedoče o kukavičluku i podvojenosti onih koji ju pišu ili prenose, istodobno su i društveno jalove i nedjelotvorne aktivnosti.

3. O motivima kritike

Pitanje koje se naslanja na gornje objašnjenje što znači biti napola kritičan, jest pitanje motiva kritike. Radi se o tome da je naše društvo toliko ispolitizirano da se kritika svodi na jačanje legitimacije za razne političke postupke.

Kada npr. republičko-srpski mediji pišu o jačanju vehabijskog pokreta u BiH, to funkcionira kao opravdanje rata srpskog naroda u BiH. Eto vidite, reći će, da smo bili u pravu kad smo preventivno napali muslimane, oni žele cijelu BiH za sebe, žele i da im mi plaćamo harač. (Sličnu liniju nažalost drže i mediji s herceg-bosanskim konceptom.) S druge strane, federalni (bolje reći sarajevski i bošnjački) mediji uvijek rado donose kritičke tekstove malobrojnih hrvatskih i srpskih intelektualaca koji šibaju velikosrpski i velikohrvatski nacionalizam. Što funkcionira kao afirmacija bošnjačkog unitarnog nacionalizma i negiranje prava Hrvata i Srba na BiH. Eto vidite, reći će, da smo u pravu kad govorimo da je ovo samo zemlja Bošnjaka i da mi nismo nikad bili nimalo krivi, kad i pošteni Srbi i Hrvati pišu protiv srpskog i hrvatskog nacionalizma.

Motivi kritike u BiH najčešće nipošto nisu dolaženje do istine, nego legitimacija za razne političke postupke, te afirmacija vlastitog ideološkog stanovišta, ideološko samopotvrđivanje.

Napiše li, dakle, netko tekst o bošnjačkom, hrvatskom i srpskom nacionalizmu, odlomke o bošnjačkom i hrvatskom nacionalizmu pohvalit će Srbi, odlomke o bošnjačkom i srpskom nacionalizmu pohvalit će Hrvati, a odlomke o srpskom i hrvatskom nacionalizmu pohvalit će Bošnjaci. „Građani“ će pohvaliti sva tri teksta, ali opet ne zbog kvalitete ili istinitosti, nego zbog vlastite ideološke koristi koja proizlazi iz takvog pisanja.

Kakve god opcije da predstavljaju, partikularne ili unitarističke, građanske ili nacionalističke, stranke kod nas su sklone da primame dobronamjerne intelektualce u svoje redove kako bi ih iskoristili za dobivanje legitimacije unutar društva i za dolazak na vlast. A kad dođu na vlast, ništa od onih vrednota koje su propagirali prije izbora. I tu kritički raspoloženi intelektualci ne smiju biti naivni. Ukratko, kada pišeš kritiku, uvijek razmisli tko to čita i zašto to čita, kao i zašto te podržava onaj koji te podržava. Kad bi se više o tome razmislilo, bilo bi manje naivnosti kod naših intelektualaca i kritičara.

Kratkim pregledom dosad napisanog, i budala bi zaključila da jedna nesustavna, preplašena, ideološki kastrirana, kontekstom utopljena i ispolitizirana kritika jednostavno ne može izazvati nikakve pozitivne pomake unutar društva. Nego, štoviše, ona pomaže daljnjem učvršćivanju nepravednih mehanizama u bh. društvu i jača polarizaciju između blokova na koje je društvo podijeljeno.

4. Pomodarstvo i kušnja uspjeha: O pomodarskim posljedicama kritike

Važno pitanje za razumijevanje današnje kritike je pitanje posljedica te kritike. A one su bitno drugačije u odnosu na minula stoljeća. Dok su ruski intelektualci (Platonov, Mandeljštam npr.) zbog svojih kritika sovjetskih kolhoza, poema o Staljinu i sličnog, bili protjerani u sibirske gulage, pogubljivani, a njihove obitelji zatirane, dok je Bonhoeffer zbog kritike nacizma završio obješen u logoru, današnji kritičar, nakon rješavanja režija i kupnje namirnica u trgovini, i nakon što je pogledao omiljeni film ili pogledao utakmicu, sjeda za laptop i počinje pisati kritiku. Kritika ubrzo biva objavljena, prenošena, nagrađena lajkovima na fejsbuku, dodatno potvrđena pokojim prostačkim komentarom nekog kretena kojemu se kritičar u svojoj bezbrižnosti zadovoljno smješka dok pregledava koliko lajkova ima njegov tekst.

Naravno, nemojte krivo shvatiti, ne radi se ovdje o tome da čovjek mora biti pogubljen ili protjeran u gulag kako bi njegova kritika imala smisao, radi se samo o tome da kritika jučer i kritika danas nemaju iste posljedice, i da s tim mora itekako računati onaj tko želi biti ozbiljan kritičar.

Kritika je u prošlosti bila nešto što je znalo koštati glave. Ona dolazi kao uvreda i izazov autoritetu, a piscu opasnost. Danas je kritika postala uobičajena stvar, toliko uobičajena da je to paraliziralo njenu prvobitnu funkciju. Kritika izrečena danas, u doba u kojem stotine raznih piskarala i novinara istodobno pišu kritike, nije više toliko djelotvorna kao prije. Kritika više nije zanimljiva jer je postala uobičajena, sveprisutna, ona više nije eksces koji potresa svijet, nego češće kotačić koji još čvršće osnažuje sistem u kojem živimo, kotačić zadužen za privid događanja i demokracije. Kakvu npr. funkciju još može imati kritika pomodarstva i malograđanštine, kad je danas i sama kritika postala pomodna?

5. Kušnja uspjeha

Postoji međutim još jedan razlog zašto je kritika minulih stoljeća bila djelotvornija i čak kadra mijenjati svijet i svjetove. Ljudi koji su prije kritizirali sisteme u kojima su živjeli uglavnom nisu uživali sve plodove i privilegije unutar sistema u kojima su živjeli. Kritiziraš li neki sistem, a pri tom uživaš povlastice od istoga, tvoja kritika ne samo da je besplodna, nego na jedan neobičan način čak više učvršćuje sistem nego oni koji ga bespogovorno brane. Nezaobilazan dio dobre kritike je na neki način dijeliti sudbinu onih za koje se svojim kritičkim nastojanjima zalažemo. Sve ostalo je politikanstvo, ili opasno blizu politikanstva.

Valja naglasiti kako možda i najveći potencijal razaranja smisla kritike nosi ideologija uspjeha, i s njom prateća trka za publicitetom. Bojim se kako se i mnoge rasprave i sukobi intelektualaca kod nas mogu svesti na ovaj problem, i kako se u tim besplodnim raspravama koje baš i ne pridonose općem dobru može nazrijeti doduše ljudska želja za samopotvrđivanjem u društvu, za uspjehom i priznanjem koje u društvima kakva su naše za ozbiljne intelektualce izostaje, ali istodobno želja koja se manifestira u traženju publiciteta i javnog dokazivanja ispravnosti svojih stavova.

Ta želja za uspjehom predstavlja najveću kušnju ne samo za kritiku uopće, nego i za intelektualce uopće. Ako se kritika i intelektualni rad promatraju kroz prizmu uspjeha, onda su rezultati deprimirajući. Iskrena, dosljedna, potpuna kritika jedina je vrijedna, ali jedina je koja te i dan-danas može koštati glave. Dodatno, zašto se onda izlagati opasnosti, kad kritičko promišljanje niti vodi konačnim odgovorima, niti vidljivo vodi promjeni nesnošljivog društvenog, ekonomskog i egzistencijalnog stanja? Čemu kritika, ako za svog života nismo ništa vidljivo postigli? Onaj tko razmišlja isključivo kroz prizmu uspjeha, kad tad će se sukobiti s ovim pitanjima i ostati poražen. Takav će se ili rezignirano potpuno odreći kritike i utonuti u pasivnost, ili će se odreći kritičnosti i prikloniti onom misaonom ili političkom sistemu za kojeg procijeni da bi, za razliku od poštenog kritičkog promišljanja, mogao imati uspjeha u društvu.

6. Kako se oduprijeti kušnji uspjeha?

Dva su načina kako se oduprijeti ovoj kušnji. Jedan je shvaćanje vlastitog kritičnog promišljanja kao uspjeha svoje ljudskosti i vlastitog duha, bez obzira na izvanjski uspjeh ili neuspjeh. Pitanje vjernosti kritičkom mišljenju bi se prema tome moglo postaviti i ovako; ne radi se o tome što ćemo dobiti (u smislu intervencije u prostoru društvenog, u smislu promjene koju će naše kritičko pisanje generirati), nego o tome što možemo izgubiti. Ako odustanemo od vlastite kritičke svijesti, gubimo same sebe, što svakako nije malen gubitak. Dodatno, kritička svijest djeluje i kao naš stabilan intelektualni imunosni sustav čiji je posao da preradi sve otrove koje pogledom, dodirom, slušanjem i mišlju neminovno unosimo u sebe.

Drugi način je strpljivost. Čovjek mora poraditi na strpljivosti, ne samo da bi bio dobar intelektualac, nego da bi bio dobar i u mnogim drugim stvarima u životu. Uopće za svaki ispravan i ljudskosti dostojan potez u životu potrebno je strpljenje. Strpljivost je upravo najveća suprotnost današnjoj ideologiji (brzog) uspjeha. Tomaš Halik kaže da je strpljenje razlika između vjernika i nevjernika. Ne dakle, sama vjera ili nevjera da postoji više biće, nego strpljenje. Oni koji su strpljivi imaju sposobnost nositi se s mnoštvom pitanja i odgovora, oni koji su strpljivi imaju kapacitet biti ponizni pred veličanstvenošću i zagonetnošću svijeta, oni koji su strpljivi imaju kapacitet izreći i potpunu kritiku. Oni koji su nestrpljivi ne mogu se nositi s zagonetnošću svijeta i egzistencije pa traže prečace, brzaju u ekstreme i fanatizme raznih boja, oni koji su nestrpljivi ne mogu izreći potpunu kritiku, oni se ili brže-bolje hvataju za neku opciju i ubrzo postaju ideolozi iste, ili razočarano odustaju od svega.

Ostaje još samo, za kraj, pitanje kada treba konačno prestati s kritikom. Odgovor glasi: onda kad umremo. Sve dotad, do posljednjeg daha, obavezni smo na kritički pristup stvarnosti, obavezni smo kao ljudi pitati se, razmišljati, tražiti odgovore, kritizirati uvijek nepotpune postojeće odgovore.

Marijan Oršolić, Prometej.ba