Ljubav protiv braka i porodice

Uobičajeno je shvatanje da su brak i porodica vrlo važne ako ne i osnovne društvene ustanove te da savremena kriza braka i porodice u vrijednosnom smislu predstavlja negativan fenomen. U tri fragmenta koja slijede nastojaćemo da osporimo pomenuto uvjerenje. Prvo noseća ideja braka i porodice je ideja ljubavi iz koje su pojmovi braka i ljubavi izvedeni. Drugo, brak i porodica nisu društvene ustanove jer su postojale mnogo prije same ideje društva. I treće, iako ne i po značaju, savremena kriza braka i porodice nije nagativna nego pozitivna pojava.

U grčkoj mitologiji ljubav nije svojstvo bogova. Naime, bogovi su vječni stoga ne mogu iskusiti ljubav. Ljubav je ontološko određenje čovjeka kao smrtnog bića. Jer u perspektivi vječnosti i iz perspektive vječnosti ljubav nije moguća. Ona je uvijek fatalna i tragična. Fatalna jer je radikalno apsolutna a tragična jer je prolazna. Tragedije nema mimo ljubavi. Tragedija nije sukob dvije istine kako to pogrešno uče studente filozofije već jasna svijest da će ljubav proći. Tragedija je jasno predznanje o konačnosti koje stoji u osnovi ljubavi. Šta je sadržaj ljubavi? Iskustvo božanskog u odnosu dvoje ljubavnika. Govoreći terminima grčke mitologije ljubavnim činom ljubavnici postaju nalik bogovima jer je ljubavni čin apokalipsa – prodor vječnosti u vrijeme. Ali bogovi nikada ne mogu postati nalik ljubavnicima. Otuda stari grci radosno kliču: Amor fati – ljubomora bogova zbog prolaznosti!

Hrišćanska slika svijeta načelno poznaje tri vrste ljubavi: agape (žrtvena), filia (prijateljska) i eros (tjelesna). Kao i u grčkoj slici svijeta i ovdje je ljubav ontološko određenje čovjeka. Formalno, čovjek ima dva izbora: ili brak (eros) ili monaštvo (agape). Međutim, faktički hrišćanstvo je nastojalo da ukine ovu ravnopravnost podvodeći sasvim juristički tjelesnu ljubav pod žrtvenu, s obzirom da u krajnjoj instanci suština erosa nije erotika no žrtva (Hrist kao Logos). Otuda se u hrišćanskoj praksi sama ideja ljubavi postepeno izjednačavala sa idejom žrtvene ljubavi. Ova sasvim pogrešna tendencija je neminovno vodila sve većem osporavanju tjelesne ljubavi, zbog čega je na kraju i sama ideja žrtvene ljubavi izgubila smisao budući da je lišena stvarnosti i ona sama postala samo neurotična i kompulzivna sublimacija. Ono božansko iz realnog čina ljubavnika je represivno i narativno transponovano u besmislen podvig. Zašto besmislen? Vrlo prosto. Prvo Apostol Pavle a kasnije i psihologija jasno pokazuju da je odnos ljubavnika (brak) primaran. Odnos ljubavnika (brak) prema djeci je sekundaran a odnos ljubavnika koji imaju djecu (porodica) prema okolini je tercijaran. Dakle suština braka (odnosa ljubavnika) je ljubav a ne djeca ili održavanje nacije. Brak (odnos ljubavnika) nema nikakve veze sa porodicom a brak i porodica nemaju nikakve veze sa legalitetom (pravnim normiranjem). Obrnuto ne važi.

Iako suština braka i porodice nije pravne prirode, u specifičnim istorijskim okolnostima koje karakterišu dugotrajne fizičke i ideološke okupacije (Otomanska imperija, Austrougarska te Komunizam) konstruisana je a potom i opšteprihvaćena praksa da se brak i porodica pravno i ekonomski normiraju. Cilj pravnog i ekonomskog nadzora ove vrste proizilazi iz potrebe kolektiviteta (naroda, nacije ili države) da obezbjedi pretpostavke neophodne za vlastito samoodržanje. Na taj način su kako u tradicionalno-etničkom tako i u komunističkom periodu brak i porodica socijalno-pozitivistički redukovani na vlastitu suprotnost: brak je prestao biti eros (sveta tajna) zbog čega je postao emotivni konc-logor a shodno tome i porodica je postala preduzeće za proizvodnju djece. Onoga trenutka kada je odnos ljubavnika zamjenjen pravom i ekonomijom, tada je ljubav prestala biti pobjeda a brak i porodica su postali poraz. Na sreću, svjedoci smo vremena u kome brak i porodica kao porazi ljubavi trpe vlastiti poraz.

Za P.U.L.S.E: Nemanja Đukić