Mehmed ef. Handžić: “Bošnjaci, kao rijetko koji narod, imaju tu zlu kob da im se historija ponavlja…”

Ono što je Mehmed ef. Handžić pisao prije skoro 80 goodkna oslikava indanašnje stanje muslimana

Šta je Mehmed ef. Handžić pisao tokom II svjetskog rata: “Bošnjaci, kao rijetko koji narod, imaju tu zlu kob da im se historija ponavlja…”

Odstupanje od pravog i stvarnog islamskog učenja, stvarni je uzrok slabljenja i nazadovanja, piše Handžić

Bošnjaci, kao rijetko koji svjetski narod, imaju tu zlu kob da im se historija ponavlja. Kao i svi drugi koji su osuđeni na tu kaznu s neizvjesnim epilogom, za takvo stanje su, dakako, prije svega sami krivi, sa svim svojim manama, a nije ih malo. To je i Božiji usud, koji su zaradili svojim zaboravom i već tradicionalnim nemarom. 

Milost i oprost

No, spoznaja da se u bošnjačkom bivstvovanju, posebno u stanju duha, skoro ništa nije promijenilo u posljednjih 67 godina, izaziva zebnju. Na sve bošnjačke boljke, koje se manje-više i danas mogu konstatirati, upozoravao je jedan od najvećih bošnjačkih alima u 20. stoljeću, predsjednik “El-Hidaje”, rahmetli Mehmed ef. Handžić. 

Kako ilustrativan primjer može se uzeti njegov tekst pod naslovom “Božiji Pejgambere”, objavljen u časopisu “El-Hidaje” od 7. marta 1944. godine. Handžić, inicijator čuvene Sarajevske deklaracije protiv zločina u NDH, ovo svojevrsno pismo, neku vrstu ispovijesti poslaniku Muhammedu, a. s., objavio je samo četiri mjeseca prije svoje misteriozne smrti u 38. godini u Sarajevu. 

Ovaj tekst može se smatrati nekom vrstom oporuke i vasijeta Bošnjacima da isprave svoje zablude. Efendija Handžić podsjeća da su sljedbenici poslanika Muhammeda, a. s., za “pola stoljeća osvojili polovinu tadašnjeg kulturnog svijeta, preporodili ljude u njemu i donijeli im čovječnost, krijepost i sve duhovne vrline koje trebaju čovjeka da rese da bi se mogao nadati u trajan napredak i uspjeh”.

– Povijest nam je posvjedočila tu istinu ne jedanput nego stotinu puta. Prema tome, za nas je posve jasno riješiti problem slabosti i nazatka današnjih muslimana, iako stojimo na stanovištu da se trenutnim napretkom ne može dokazivati ispravnost i vrijednost, kao ni trenutnim nazatkom slabost, ništavost i manjkavost nekog poretka i uređenja. Odstupanje od pravog i stvarnog islamskog učenja, od duha i srži islama, makar se i pridržavali nekih formi, stvarni je uzrok slabljenja i nazadovanja muslimana – piše Handžić.

Kao što je, nastavlja on, prvi pokus primjene islamskih propisa pokazao pozitivan rezultat i u najtežim prilikama, tako bi, bez sumnje, “pokazao pozitivne rezultate i prvi pokus vraćanja duhu i stvarnosti islama, pa makar to bilo u najtežim prilikama i u našoj napaćenoj Islamskoj zajednici”. 

– Mi smo, Božiji Pejgambere, krivi za svoju tešku sudbinu. Iznevjerili smo se tvome učenju, nismo pošli stopama tvojim, niti stopama tvojih drugova, niti stopama ostalih pravih muslimana. Neću se upuštati da govorim o svim islamskim zajednicama, koje skupa sačinjavaju veliki organizam svjetske islamske zajednice nego ću preda te, Božiji Pejgambere, iznijeti samo stanje naše muslimanske zajednice u BiH. Evo, dvije godine stradamo kao niko i podnosimo na pravdi Boga najveće muke. U ovim stradanjima kroz ove dvije godine našem golorukom i nezaštićenom, ispravnom življu učinjeno je ono što papir od stida ne može nositi – navodi Handžić.

Goloruki svijet, bilježi Handžić, žene i djeca, kao ovce su klani, nedoklani ostavljani, na mijeh guljeni, svim mukama mučeni, u vodu svezani bacani, na lomači spaljivani, u potpaljenoj kući dimom i vatrom uništavani, na kolje nabijani, vješani i svakim zvjerskim metodama, koje samo zlodusi u svojoj zanesenosti mogu zamisliti, s životom rastavljani. 

– Za ova naša stradanja mnogo je uzroka. Brojni su nas neprijatelji okružili. Ali, s islamskog stanovišta, najteži je onaj uzrok koji je pri nama, jer se vanjski uzroci lako nakupe, ali se lako i ometu i otklone kada je organizam zdrav pa reagira protiv svega što ga svana ugrožava. Mi među sobom možemo o tom uzroku razgovarati, jedni ga drugima iznositi, tražiti mu lijeka i nastojati ga otkloniti, znajući da sve to ne može nikada ispričati divljeg neprijatelja pred poviješću i kulturnim svijetom – konstatira Handžić.

Kao da slušamo muke naših današnjih islamskih pregalaca ili ono malo preostalih moralnih i nepotkupljenih bošnjačkih intelektualaca, efendija Handžić ističe da smo “postali intereždžije i materijalisti”. Ideal mnogih trgovaca, piše on, “jeste nagomilavanje imetka za koji i ne zna kome će služiti, dok mnogi seljak gleda kroz svoju kravicu i njivicu, njivica ostaje pusta, a kravici se nalazi drugi nepozvani gost”.

– Predmet rada nazovipolitičara, koji su se nametali nesvjesnoj skupini, osobna je karijera i sitni interes njihove partijice, koja je otrovnim plodom rađala. Karakterna pokvarenost vlada sitnim dušama. I u ovako teškim danima obogaćeni novi bogataši misle samo na svoj akšamluk i pijančevanje. Kockanje truje organizam naše zajednice. Pokusi da se pristupi liječenju ovih strašnih bolesti teško uspijevaju, jer se uvijek nađe pokvarenjaka koji koče svaki konstruktivan i pošten rad – oštro skenira stanje tadašnjeg bosanskog društva efendija Handžić.

Radikalni potezi

Posebno kritizira odsustvo spremnosti da se radi za interese općeg dobra, što je i danas bošnjačka rak-rana. Jer, “sve što je iskreno i što je u ime Boga za opći naš preporod, u ovakvoj gomili propada i strada”. 

– Intereždžije, pokvarenjaci, licemjeri i lašci u vjeri imaju zadatak da u početku utru svako nastojanje za opće dobro i idealnu borbu. U tome se oni brzo organiziraju i ujedine, a organizacija u poštenim stvarima strašno zapinje. Pored smetnja svana, velika je smetnja u nama samima. Stvarno su ovdje potrebni radikalni potezi i novo islamsko zagrijavanje i oduševljenje. Mora se jedanput reći čestitim dobroželjiteljima našeg vjerskog života: “Vemtazul-jevme, ejjuhel-mudžrimun” (“A vi, o grešnici, danas se odvojite”; Sura Ja'sin, Kur'an) – zaključuje Handžić.

Prema njemu, bošnjačkom preporodu treba prići promišljeno, ali junački odvažno. Trebamo “sami pred sobom dobro kontrolirati svoje namjere i pregledati da li se mi prvi odazivamo onome čemu druge pozivamo”. 

– Ovim putem samo vidim tračak svjetla i nade. I ovim putem moramo poći – napisao je, na kraju, Handžić. 

Omladina koja vjeru ljubi 

– Iskrena i ozbiljna omladina s iskrenim pobornicima za naš duhovni preporod na
ovom polju može i treba mnogo učiniti. U nju se u tom pogledu mnogo nade polaže. Ali, samo iskrena omladina koja vjeru ljubi, koja je daleko od bolesnih ambicija i nepromišljenog trenutnog zagrijanja – upozorio je Handžić.

Velika djela

Mehmed Handžić rođen je 16. decembra 1906. godine u Sarajevu. Po završetku mekteba i ruždije, upisao se u novoosnovanu Šerijatsku gimnaziju, gdje je i maturirao 1926. godine. Ujesen te godine otišao je u Kairo i upisao se na čuveni univerzitet El-Azhar. Diplomirao je 1931. godine. 

Po povratku u Sarajevo 1931. godine, odslužio je vojni rok u sarajevskoj Vojnoj bolnici. Uskoro nakon toga postavljen je i za nastavnika i prefekta Gazi Husrev-begove medrese. Pokraj 1939. godine postao je nastavnik u Višoj šerijatsko-teološkoj školi, gdje je predavao tefsir Kur'ana te filozofiju šerijatskog prava (Usuli fikh). Iza njega je ostao veliki broj djela, a bio je izuzetno aktivan u društvenom životu tadašnjeg Sarajeva. 

hanefijskimezheb.wixsite.com