Harm Rudolf Kern: Alijina tajna zvana Bosna

Alija Izetbegović – petnaest godina poslije

Krajem prošle sedmice prilično je konfuzno prošla petnaesta godišnjica smrti Alije Izetbegovića, osnivača SDA i prvog predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Ujutro su počasti na mezarju dobile politički prizvuk jer su zapravo zvaničnici SDA učili Fatihu dok je navečer svečana akademija o Aliji Izetbegoviću poprimila atmosferu porodične intime sa počasnim prisustvom članova porodice Izetbegović. Univerzitet u Sarajevu je dodatno preko dana ugostio «naučnu konferenciju o Aliji Izetbegoviću i njegovom shvatanju prava i države» koju je rektor Rifat Škrijelj otvarao zaključkom da je Izetbegović bio veliki državnik i mislilac koji nikad nije gradio kult ličnosti. Ovo miješanje politike i porodice pa i brkanje završnih zaključaka sa polaznim pretpostavkama u mnogo čemu je karakteristično za samog Aliju Izetbegovića kao i za većinu prvih biografskih osvrta na njegov život i djelo.

Biografski osvrti na život i djelo Alije Izetbegovića

Zanimljivo je da je zapravo pod naslovom Mislilac i državnik Alija Izetbegović prije dvije godine izašla knjiga čiji je autor, Fikret Muslimović, prema recenziji Nedžada Latića «jeftini kompilator koji se koristi jednostavnim klišeom naučenim u vrijeme stvaranja kulta ličnosti Josipa Broza». Muslimović i Latić obojica su bivši ideološki saradnici Alije Izetbegovića i njihovi osvrti na ratno djelovanje uz Aliju Izetbegovića tu i tamo nešto otkrivaju mada su uglavnom bazirani na ličnim sjećanjama u svrhu još ličnijih prepucavanja. Uprkos tih nedostaka može se reći da su publicisti kao Muslimović i Latić skidali «svojevrsni tabu sa pisanja o političkom liku i djelu Alije Izetbegovića». SDA je 2003. godine još oštro osudila Latićevu knjigu Boja Povijesti – Izetbegovićeve godine 1983-2003, dok je stranački vrh trinaest godina kasnije bio ponosno prisutan na promociji Muslimovićeve knjige.

Ozbiljnije biografije su slijedile ali nijedna nije potpuno uspjela razriješiti konfuznost života i djela Alije Izetbegovića. Mustafa Čengić 2015. godine izazvao je oštre polemike u široj javnosti, sa knjigom pod provokativnom naslovom Alija Izetbegović – jahač apokalipse ili anđeo mira. Kroz tezu da je nacionalistička platforma SDA ugrozila Bosnu i Hercegovinu, Čengić je pogodio suštinu konfuznosti Alijine politike i njegova knjiga stvarno nudi nekoliko temeljnih konceptualnih kritika te politike. Nažalost, Čengić ipak polazi iz svoje pretpostavke s početka da su Aliju vodili «neizgovoreni i skriveni ciljevi» (2015: 37) odakle donosi zaključke logičkim izvođenjem, što uglavnom rezultira u jakom argumentu bez jačih dokaza.

Historičar Admir Mulaosmanović u svojoj političkoj biografiji Alije Izetbegovića nudi potpuno suprotne argumente od Mustafe Čengića, ali njihov pristup je skoro identičan u tome što obojica polaze od zaključaka umjesto da do njih dolaze. Mulaosmanović u svojoj knjizi nastoji utvrditi historijsku ulogu i političku platformu Alije Izetbegovića, a već na drugoj stranici predgovora tvrdi:

Pozicija nemoći, a to je nedvosmislen zaključak rada, bila je temeljna Izetbegovićeva pozicija… Otuda je i opći zaključak da Izetbegović vlastitu političku viziju nije ni mogao dosljedno prezentirati… Time je Izetbegovićev značaj u procesu demokratizacije ovih prostora umanjen, no, stavivši ga u kontekst bošnjačkog kulturno-političkog preporoda on postaje najznačajniji političar ovog naroda. (2013:8)

Ostatak knjige, nažalost, posvjećuje manje pažnje Izetbegovićevoj ulozi aktivnog subjeka bošnjačkog nacionalnog preporoda dok se mnogo više bavi njegovom ulogom pasivnog objekta bosanskohercegovačke ratne historije. Sa 1007 fusnota Mulaosmanovićeva knjiga je mnogo bolje dokumentirana od Čengićeve knjige, ali pogled na te fusnote istovremeno otkriva najveću slabost ove knjige jer među najviše citiranih izvora se nalazi Sjećanje samog Alije Izetbegovića. Zbog toga nije čudo što je Mulaosmanovićeva krajnja ocjena historijske uloge Alije Izetbegovića skoro identična ocjeni koju je Izetbegović sam sebi pripisao. Mulaosmanović zaključuje: «najznažajniji učinak, pak, Izetbegovićevog vladanja bio je opstanak BiH» (2013: 215) a Izetbegović završava svoje Sjećanje sa skoro istim zaključkom da je «moja vizija Bosne pobjeđivala» citirajući intervju koji je u junu 2000. godine dao novinaru Senadu Hadžifejzoviću (2001: 395-397).

Zanimljivo je da se Senad Hadžifejzovićzapravo prošlog petka povodom petnaeste godišnjica smrti Alije Izetbegovića osvrnuo na taj intervju i na sve ostale historijske intervjue koje je kroz svoju novinarsku karijeru imao sa Izetbegovićem. Na sličan način je Hadžifejzović prije petnaest godina opisao svoje intervjue sa Izetbegovićem tekstu za specijalni broj sedmičnog magazina Dani koji je izašao samo pet dana nakon smrti Alije Izetbegovića. Taj broj Dana je bio posvećen Aliji Izetbegoviću i nekoliko tekstova iz tog broja još uvijek zaslužuju posebnu pažnju jer izuzetno adekvatno adresiraju ključno pitanje: koja je to bila Izetbegovićeva vizija Bosne?

Dani broj 332 – Alijina tajna zvana Bosna

U prvom tekstu pisac Ivan Lovrenovićobjašnjava da Alija Izetbegović nikada nije uspio izgraditi koherentnu koncepciju Bosne i Hercegovine:

Strogo uzevši, Alija Izetbegović nikada i nije u nekom razvijenijem političko-intelektualnom diskursu iznio svoju “ideju Bosne”, za razliku od svojih ideja o islamu i muslimanima, koje je izvanredno plastično izrazio u spomenutim svojim ranim knjigama. Tako je njegovu ideju Bosne, zapravo, moguće tek neizravno i nesigurno iščitavati iz cjeline njegova djelovanja, odluka i prigodnih poruka.

U drugom tekstu Miljenko Jergović ipak upozoruje da ni iz Alijinih poruka nije lako očitavati njegovu političku strategiju:

U toku i brzaku vremena bit će zapamćeni, kao vrijedni i znakoviti, fragmenti Izetbegovićevih govora. Iz njih se nikada neće očitati njegova politička strategija ili historijska uloga, ali će oni, ti fragmenti, biti izvanredne sličice, portreti i pejzaži jednog vremena, ali i samog Alije u tom vremenu.

Što se vojne strategije tiče novinar Gojko Berićoštro kritikuje Aliju Izetbegovića zbog ideološkog preoblikovanja Armije i zbog implicitnog pristanka na podjelu Bosne i Hercegovine:

Da li je etnička podjela bila njegova stvarna želja ili samo topovima iznuđeni izbor, pitanje je koje će možda zauvijek ostati nerazjašnjeno. Indicija za ovo prvo ima dovoljno, iako on nikada nije priznao takve namjere. Bilo kako bilo, onog trenutka kad je separatističke vođe Karadžića i Bobana prihvatio kao partnere u pregovorima, oni su postali njegov i naš trajni politički i moralni problem, koji je i danas nerješiv.

Pjesnik Mile Stojić iznosi malo povoljniju ocjenu Izetbegovićevog zalaganja za integritet Bosne i Hercegovine:

Iako je svojim odlukama tokom rata ponekad doprinosio rušenju tog suvereniteta, za njega se mora reći da je bio bosanski integralist, čovjek cjelovite Bosne. Druga je stvar kako ju je i koliko znao i mogao praviti.

Nakon svih ovih osvrta na život i dijelo Alije Izetbegovića možemo zaključiti riječima fra Petra Anđelovića da Alija i njegova Bosna ostaju tajna.

Autor: Harm Rudolf Kern, Prometej.ba

Autor je historičar i student Jugoistočno-evropskih studija na Univerzitetu u Grazu

Čengić, Mustafa, Alija Izetbegović: jahač apokalipse ili anđeo mira (Sarajevo: Kult-B, 2015).

Izetbegović, Alija, Sjećanje (Sarajevo: Šahinpašić 2001).

Latić, Nedžad, Boja povijesti: – Izetbegovićeve godine 1983-2003 (Sarajevo: Bosančica Print 2003).

Mulaosmanović, Admir, Iskušenje opstanka: Izetbegovićevih deset godina 1990. – 2000.(Sarajevo: Dobra Knjiga, 2013).

Muslimović, Fikret, Mislilac i državnik Alija Izetbegović (Sarajevo: Muzej Alije Izetbegovića, 2015).

 

Prometej