Bosanski jezik – Nit’ srpski, nit’ hrvatski, nit’ bošnjački

Nit’ srpski, nit’ hrvatski, nit’ bošnjački: Ovo je prava istina o postajanju i svojatanju bosanskog jezika!

Putujući putevima jezika i pisama kroz Bosnu i Hercegovinu putnik će lako otkriti dva kulturna fenomena. Prvi posebni kulturni fenomen je mnoštvo pisama koja su se upotrebljavala kroz historiju na našem tlu. Teško da bi se danas u svijetu našao manji geografski prostor gdje se upotrebljavalo više pisama pa i jezika, od današnje teritorije Bosne i Hercegovine – naglašava profesor Mehmed Bublin u knjizi „Bosna – Tragovi postojanja i uništavanja”, Sejtarija, 2012.

Upotrebljavalo se grčko pismo, latinica, glagoljica, ćirilica…, a dolaskom Osmanlija i arapsko pismo.

Drugi posebni kulturni fenomen je da svi, ali doslovno svi stanovnici države Bosne i Hercegovine govore istim, u potpunosti razumljivim jezikom, koji se u susjednim zemljama Srbiji i Hrvatskoj smatra njihov zvanični književni jezik.

Kao posebna varijanta ćirilice, pored srpske, bugarske, ruske i rumunjske, razvio se u srednjovjekovnoj Bosni posebni stilizirani oblik koji se naziva bosančica, bosanica, bukvica, hrvatska ćirilica… Najstariji spomenik za kasniju bosančicu je povelja Kulina bana, izdata Dubrovčanima 29. avgusta 1189. godine, o slobodnoj trgovini u njegovoj državi.

Bosančicom je pisan i čuveni Poljički statut, veći broj vjerskih i svjetovnih rukopisa i ljekaruša, Ljetopis popa Dukljanina…, veliki broj epigrafskih natpisa ispisanih na stećcima…
Ove godine obilježavamo 829 godina od izdavanja povelje, najstarijeg pisanog dokumenta na narodnom (bosanskom jeziku) u cijelom Južnoslovenskom svijetu.

Bosančicom je pisan i čuveni Poljički statut, veći broj vjerskih i svjetovnih rukopisa i ljekaruša, Ljetopis popa Dukljanina…, veliki broj epigrafskih natpisa ispisanih na stećcima… Sačuvano je i četrdesetak knjiga štampanih bosančicom, koje su štampali bosanski franjevci od XVI do XVIII stoljeća, među kojima je najstarija Molitva svete Brigite, štampana u Veneciji 1512. – zabilježio je Zvonimir Kulundžić, Knjiga o knjizi, Zagreb, 1957.

Dolaskom Osmanlija literatura na bosanskom jeziku se piše arapskim pismom (alhamijado književnost), a počinje se njegovati književnost na tri islamska orijentalna jezika na kojima se jedino mogla i steći viša naobrazba: arapskom, turskom i perzijskom.

Alhamijado (aljamiado) književnost jeste nearapska književnost pisana arapskim pismom. Naziv potiče iz Andaluzije, a danas je to uobičajen naziv za sve nearapske jezike koji kao pismo upotrebljavaju arapska slova.

Na arapskom su pisana djela iz prava, teologije, filozofije, filologije i drugih znanstvenih disciplina.

Na turskom, službenom jeziku pisali su se zvanični dokumenti i divanska književnost tj. poezija po uzoru na velike perzijske klasike, zatim komentari, putopisi, nadgobni natpisi… Perzijski jezik je služio za suptilno pjesničko izražavanje, a rjeđe za prozno, i to uglavnom pjesnika derviša koji su uzore tražili među vođama mevlevijskog derviškog reda.

Za naše ljude to je predstavljalo veliku poteškoću ne samo što su ti jezici bili strani već i zbog toga što je način mišljenja naroda Orijenta takođe bio stran. Književnost na orijentalnim jezicima je zbog toga bila privilegija viših slojeva društva koji su imali priliku da se školuju u Carigradu ili drugim centrima carstva.

Krajem XVI stoljeća, u Sarajevu se govorilo turski, arapski, perzijski, bosanski, hrvatski, srpski, mađarski, njemački, italijanski, španski, hebrejski…
Jezik kojim su govorili Sefardi na Balkanu je bio „judeo-espanol“ ili ladino. Izraz „ladino“ dali su sami Sefardi svom jeziku da bi ga razlikovali od hebrejskog, a potiče od glagola „enladinar“, što znači „prevesti na španski“. Obzirom da su Jevreji iz Španije izgnani iz raznih provincija pa i iz Portugala, prvih stotinjak godina života u Sarajevu vršio se proces amalgamiranja i stvaranja jedinstvenog idioma Sefarda. Sefardske romanse su imale veliki uticaj u oblikovanju autohtone bosanske sevdalinke.

Krajem XVI stoljeća, u Sarajevu se govorilo turski, arapski, perzijski, bosanski, hrvatski, srpski, mađarski, njemački, italijanski, španski, hebrejski… Domaći ljudi pišu i prve rječnike kao Perzijsko-Turski (1583.), Arapsko-Turski (1624.) i Bosansko-Turski rječnik (1631.).

Norveški profesor Univerziteta u Oslu, prof. dr. Svein Mønnesland u eseju „Bosanski jezik prije četiri stoljeća“, je zapisao: „Bosna pod osmanskom upravom nije bila siromašna u kulturnom pogledu, kao što su bile druge pokrajine u okviru Osmanskog carstva. Krajem XVI i početkom XVII stoljeća, nakon više od stotinu godina pod osmanskom vladavinom, kulturne prilike u Bosni su bile povoljne, iz dva razloga. Većina stanovništva je prešla na islam, te su bosanski muslimani učestvovali u upravi, neki su imali visoke položaje, a begovski sloj je bio vrlo imućan. Mnogi su bili pismeni i visoko obrazovani. Bosanci su postali nosioci orijentalne kulture na visokom nivou.

Drugi razlog je djelovanje katoličkih franjevaca, koji su dobili povlašten položaj u Osmanskom carstvu, te razvijali vrlo bogatu kulturnu djelatnost u Bosni.

Bosanski muslimanski upravitelji, mnogi potomci srednjovjekovnog bosanskog plemstva, imali su svoje kancelarije gdje su dokumenti pisani na bosanskom jeziku. Pismo je bilo bosančica, bosanska ćirilica, a razvila se i posebna varijanta, takozvana begovica. Jezik je narodni, jer u Bosni je narodni jezik bio u upotrebi, u neprekinutoj tradiciji, od srednjovjekovne države (povelja bosanskog bana Kulina Dubrovniku 1189.).

Bosanski muslimanski upravitelji, mnogi potomci srednjovjekovnog bosanskog plemstva, imali su svoje kancelarije gdje su dokumenti pisani na bosanskom jeziku. Pismo je bilo bosančica, bosanska ćirilica, a razvila se i posebna varijanta, takozvana begovica
Bosanski jezik je bio na neki način službeni jezik na sultanovom dvoru. Švicarski orijentalist Hottinger bilježi u svojoj knjizi Historia orientalis iz 1651. godine, da se turski jezik rijetko čuje na sultanovom dvoru, jer dvorski ljudi većinom govore slavenski, što znači bosanski“ – zapisao je prof. dr. Svein Mønnesland, 2011.

U to vrijeme (XVII stoljeće) u Srbiji nastaje Resavska škola kada se preko ruskih crkvenih knjiga udomaćuje i ruski jezik i rusko pismo. Tek epohalnim Srpskim rječnikom (1818.) Vuk Karadžić provodi reformu srpskog pravopisa i srpske ćirilice. Zbog žestokog otpora nazadnih crkvenih i svjetovnih dostojanstvenika, rječnik je zabranjen, da bi tek 12.3.1868. godine taj pravopis bio propisan za čitavu Srbiju.

Mnogo kasnije, američki novinar Ripli u svojoj rubrici „Vjerovali ili ne“ je napisao da u svijetu ima jedan narod, koji zaista piše kao što govori, a to su Srbi. Engleski dramatičar Bernard Shaw prilikom ljetovanja u Dalmaciji je izjavio „Vaša djeca, kako čujemo, mogu naučiti čitati i pisati svoj jezik u devet dana. Naša ne mogu svoj ni u devet godina“.

Pismo bosančica je ostala, naročito kod bosanskih franjevaca, sve do kraja XIX stoljeća, a kod nekih muslimanskih patrijarhalnih porodica (begovica) do polovine XX stoljeća, ono što je i bila – skroz narodno pismo. Bosančicom kao specifičnim pismom Bosne se pisalo i u Dubrovniku, Makarskoj, Krajini, na pojedinim otocima, pa čak i u nekim sjevernim krajevima Hrvatske. U Srbiji – čini se – nije bila nikada upotrebljavana, jer joj se nije našlo traga – Zvonimir Kulundžić.

Begovica

Ćiro Truhelka je 1889. godine, zapisao: „To pismo (bosančica) nije narod u školi naučio, škola nije nad njim bdila, već je i pismo kao narodna pjesma prelazilo sa koljena na koljeno, pa kao što se zbog te predaje spoljašnji oblik pjesme i priče mijenjao, tako je bilo i kod pisma.

Da je to tako, vidljivo je da relativno lako čitanje povelje Kulina bana napisano bosančicom (čitaj kako piše) u XII stoljeću, rukopisni tekst napisan tzv. begovicom (slika u zaglavlju) iz XIX stoljeća, je daleko teže pročitati.

Vratimo se našem putniku i drugom posebnom kulturnom fenomenu da od rijeke Drine na istoku do rijeke Une na zapadu, od rijeke Save na sjeveru do Jadranskog mora na jugu, stanovnici naše zemlje Bosne i Hercegovine, govore potpuno istim jezikom koji se u susjednim zemljama Srbiji i Hrvatskoj smatra njihov zvanični književni jezik.

To svojatanje bosanskog jezika, nazvanog srpsko-hrvatski, je počelo paradoksalno sa Austro-Ugarskom Monarhijom, kada je i Bosna preimenovana u Bosna i Hercegovina, iako je tadašnja vlast težila da očuva zemlju od nacionalističkih pokreta u Srbiji i Hrvatskoj.

Davno sam naučio, prije više decenija, prilikom služenja vojnog roka na jugu Srbije u Leskovcu, da ne pokušavam shvatiti razgovor lokalnog društva za kafanskim stolom. Slično mi se dešavalo i u sjevernoj Hrvatskoj (kajkavsko ekavsko narječje) ili u Istri i Kvarneru sa čakavskim ekavskim srednjoistarskim govorima ili boljunskim dijalektom i tako dalje i tome slično, širom naših susjednih zemalja koje svoj jezik nazivaju Hrvatski ili Srpski – što im naravno niko ne spori.

Nedavno je Odbor za standardizaciju jezika Instituta za srpski jezik SANU objavio saopštenje da bosanski jezik ne postoji sa argumentacijom da je to posebno važno za entitet RS u BiH u čijem Ustavu stoji da su službeni jezici: jezik srpskog naroda, jezik hrvatskog naroda i jezik bošnjačkog naroda!? Tako je prefiks bosanski izbačen iz svega postojećeg.

Da nemamo krvavo iskustvo sa projektima homogene Srbije i Hrvatske koji su dopunjeni četničkim i ustaškim programima seljačkog i genocidnog omeđavanja teritorija, vjerovatno ne bi ni pridavali važnost navedenim saopštenjima.

„Vaša djeca, kako čujemo, mogu naučiti čitati i pisati svoj jezik u devet dana. Naša ne mogu svoj ni u devet godina“
A šta piše u Dejtonskom mirovnom sporazumu, ako to više ikoga interesira? U članu XI Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini piše da je sporazum dostupan i da je potpisan na Bosanskom, Hrvatskom, Engleskom i Srpskom jeziku.

Bosna i Hercegovina je kroz minula vremena uvijek bila u interesnim sferama malih i agresivnih susjeda (izuzetak Primorje) i velikih sila kao što je to i danas. Prije dvije decenije državno rukovodstvo nas nije pripremilo za ratnu agresiju susjednih zemalja, međunarodna zajednica je podigla embargo na naoružanje, a i tajne službe Zapada su dozvolile dolazak mudžahedina koji su nas svojim ratnim zločinima i kasnijim organiziranjem u razne „zajednice” duboko kompromitirale.

EU je odlučila da države zapadnog Balkana pokuša integrirati ekonomskim projektima. Daj bože kćeri, ali sirote i nesretne ratne izbjeglice, koje pristižu u epskim razmjerama preko granica članica EU, nam već po kući hodaju, a predsjednici vlada susjedne Srbije (prijete referendumom) i Hrvatske (privredna blokada granice) nam javno ponovo poručuju šta je za nas dobro, a šta nije.
Da li današnja bosanskohercegovačka, pardon, hrvatskokatolička, srpskopravoslavna i bošnjačkomuslimanska rukovodstva (koja zloupotrebljavaju vjerski prefiks), imaju odgovore na savremene historijske izazove i tešku ekonomsku krizu u koju je potonula naša zemlja?

Kažu da imaju, ali im trebaju jaki partneri u vlasti.

 

Zoran Bibanovic

Izvor: upoznajtesvijetokonas.com