Nermin Šečo:Danas je međunarodni dan demokratije:Ima li je u Bosni i Hercegovini?

Nermin Šečo:Danas je međunarodni dan demokratije:Ima li je u Bosni i Hercegovini?

Danas se obilježava Međunarodni da demokratije kao spomen na dan kada je Opća skupština Ujedinjenih naroda rezolucijom potaknula vlade na jačanje nacionalnih programa posvećenih promicanju i jačanju demokratije.

Postavlja se pitanje da li ima demokratije u institucijama u BiH?

Za koga je demokratija u Bosni i Hercegovini?

Prema slovu ustava i zakona, ona je za svakoga – svi se mogu koristiti demokratskim pravima i slobodama, sudjelovati u političkom životu i vršenju vlasti, birati i biti birani. Teorijski, svaki pojedinac može se nadati da će jednog dana biti izabran u neku političku instituciju. Na toj nadi se, međutim, sve uglavnom i završava, jer model demokratije u Bosni i Hercegovini ima neka sistemska ograničenja koja demokratiju čine formalnom, ograničenom i elitističkom.

Sloboda štampe nema svoju punu vrijednost ako se mediji nalaze pod kontrolom države ili privatnog kapitala, pa nisu dostupni svima. Njihovo osnivanje odnosno izdavanje je i skupo, pa velika većina ne samo pojedinaca nego i političkih organizacija nije u stanju da drži u posjedu medije koje bi koristila za promociju određenih političkih ideja i stavova. Sloboda političkog organizovanja je takođe nužna u demokratskom društvu, ali se njome znatno više koriste oni koji mogu finansirati organizovanje i djelovanje političkih organizacija.

U jednom tranzicionom društvu, koje je već stiglo u kapitalističku poluperiferiju, stepen eksploatacije je takav da radnička klasa teško može koristiti svoja demokratska prava a da pritom ne ugrozi svoju materijalnu egzistenciju.

Radnicima je izuzetno teško da organizuju sindikate, pogotovo u privatnom sektoru, jer se time izlažu opasnosti od poslodavačkih šikana i otkaza, a o formiranju radničke, pa još antikapitalističke, partije da ne govorimo. Bilo je slučajeva da se radnicima prijeti otkazom samo zato što su posjećivali mitinge “nepoželjnih” partija, a neki su dobijali i otkaze.

 

 

Politički režim u Bosni i Hercegovini je režim konsocijativne demokratije. U takvoj demokratiji je važna politička predstavljenost određenih kolektiviteta. nacije, vjerske grupe.

U institucijama su predstavljene tri nacije, koje se još zovu konstitutivni narodi (državotvorne nacije). Konsocijativna demokratija počiva na nekoliko principa: paritetan sastav institucija (jednaka zastupljenost konstitutivnih naroda, kao što je slučaj sa Predsjedništvom BiH, Domom naroda Parlamentarne skupštine ili Savjetom ministara), srazmjerna zastupljenost konstitutivnih naroda u nekim institucijama, posebno na nižim nivoima (entiteti, kantoni, opštine), česta primjena prava veta i odlučivanje na principu konsenzusa, rotiranje predstavnika konstitutivnih naroda na čelnim funkcijama (npr. u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine).

Postoji nekoliko nedostataka koje nisu beznačajne i ovom prilikom ću ih navesti.

Prvi je način izbora članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji otvara mogućnost da jedan narod izabere drugom narodu predstavnika u Predsjedništvu. Iako članove Predsjedništva formalno biraju građani, oni, i prema tome ko za njih glasa i čije interese zastupaju, zapravo predstavljaju konstitutivne narode. U Federaciji Bosne i Hercegovine, međutim, se zbog neposrednog izbora članova Predsjedništva može desiti da Bošnjaci izaberu hrvatskog člana Predsjedništva. U prvim poslijeratnim godinama to se nije dešavalo zato što su Hrvati, uslijed izuzetno jake nacionalističke homogenizacije, ogromnom veći-nom glasali za kandidate HDZ-a.

Drugi nedostatak je da se uloga Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u procesu zaštite vitalnog nacionalnog interesa u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine široko tumači, tako da se često smatra kako ovaj sud može onemogućiti delegate Doma naroda iz reda jednog konstitutivnog naroda da ulože veto ukoliko smatraju da je odluka Parlamentarne skupštine suprotna interesima njihovog naroda, a tom mišljenju se protive delegati iz reda drugog konstitutivnog naroda.

Treće, ne mogu svi Srbi, Hrvati i Bošnjaci biti birani u Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i Predsjedništvo, već samo oni Srbi koji žive u Republici Srpskoj, odnosno Hrvati i Bošnjaci iz Federacije Bosne i Hercegovine. Time Ustav Bosne i Hercegovine negira opštost pasivnog biračkog prava, kao da Srbi iz Federacije BiH, odnosno Hrvati i Bošnjaci iz Republike Srpske ne mogu znati šta je njihov nacionalni interes, te kao da nisu zainteresovani za njegovu zaštitu.

Da bi neposredna demokratija imala ikakve izglede u Bosni i Hercegovini, mora prvo biti priznata njenim ustavom i regulisana državnim zakonima. To, naravno, nije dovoljno da bi ona zaista bila primjenjivana u praksi, ali je neophodna pretpostavka njene primjene. Ustanove neposredne demokratije koje treba da budu uređene Ustavom i zakonima su: narodna inicijativa, referendum, narodni veto i opoziv.

 

Narodna inicijativa je pravo birača da Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine predlažu donošenje zakona i drugih akata iz njene nadležnosti. Ustavom treba utvrditi koliki je minimalan broj birača koji svojim potpisom treba da podrže inicijativu da bi Parlamentarna skupština bila dužna da o njoj raspravlja i odlučuje. Taj broj ne treba da bude veliki, jer u tom slučaju narodna inicijativa ostaje samo formalna mogućnost, pošto ne bi bilo lako ispuniti uslove za njenu realizaciju. Državu ne košta mnogo da omogući građanima da upute svoju inicijativu parlamentarcima, tako da broj potpisa može biti utvrđen, na primjer, i na najmanje 5.000.

Drugi važan oblik neposredne demokratije je referendum, koji znači pravo građana da se neposredno izjašnjavaju o usvajanju zakona i drugih akata iz nadležnosti Parlamentarne skupštine. Njegovo pominjanje često izaziva negativne reakcije u dijelu javnosti zbog loših iskustava iz bliske prošlosti. Referendum se često vezuje za dvije negativne stvari: neposredno izjašnjavanje pripadnika jednog o otcjepljenju od Bosne i Hercegovine, ili preglasavanje putem neposrednog izjašnjavanja, budući da skoro svi pripadnici jednog naroda mogu biti protiv neke odluke, a da ona ipak bude usvojena. Treba otkloniti ove dvije opasnosti da bi se o referendumu moglo rasuđivati sa stanovišta njegovog demokratskog potencijala. Nema nikakvih garancija da će većina članova Parlamentarne skupštine usvajati zakone koji su u interesu većine građana. Naprotiv, čest je slučaj da se većina građana ne slaže sa sadržajem usvojenih zakona. Osim toga, uprkos tome što su građani birali poslanike, ne može se unaprijed tvrditi da će oni uvijek ili u većini slučajeva zastupati interese i stavove većine građana. Stoga je potrebno omogućiti građanima da se neposredno izjašnjavaju o prijedlozima zakona i drugih akata iz nadležnosti Parlamentarne skupštine. Da bi im to pravo pripalo, Ustavom treba predvidjeti koliki je minimalan broj građana koji treba da zahtijeva raspisivanje referenduma, pa da Parlamentarna skupština bude dužna da ga raspiše. Taj broj, kao i ustavima mnogih država, treba da bude fiksan i da ne bude suviše veliki, jer se tada obesmišljava ova ustanova neposredne demokratije. Zahtijevati veliki broj potpisa podrške u zemlji velikog siromaštva i niskog stepena političke angažovanosti građana, gdje su oni izloženi čestim pritiscima i prijetnjama od strane privatnog kapitala i nosilaca političke moći, znači faktički onemogućiti održavanje referenduma.

Još jedna ustanova neposredne demokratije uzburkava duhove u modernim predstavničkim demokratijama – opoziv. To je pravo građana da zahtijevaju smjenu izabranih javnih funkcionera ukoliko nisu zadovoljni njihovim radom tokom mandata. Opoziv omogućava postojanje stalne veze između birača i njihovih izabranih predstavnika, i to ne samo političke već i pravne, što znači da izabrani predstavnici odgovaraju svojim biračima ne samo apstraktno, nakon isteka mandata, i pod uslovom da se ponovo kandiduju, već stalno, svakodnevno, ukoliko ne sprovode politiku koju birači smatraju prihvatljivom.

U Ustavu Bosne i Hercegovine se u članu IV iza tačke 2a) dodaje nova tačka 2b) koja glasi:

Najmanje 10% birača upisanih u birački spisak u jednoj izbornoj jedinici formiranoj u svrhu izbora poslanika u Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine ima pravo podnijeti prijedlog za opoziv bilo kog poslanika biranog u Predstavnički dom u toj izbornoj jedinici. O opozivu se neposredno izjašnjavaju birači upisani u birački spisak u toj izbornoj jedinici, što se bliže uređuje Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine.

-Na kraju,današnji dan je prilika da se po ko zna koji put predstavnici vlasti i opozicije prisjete značaja demokratskih institucija i neophodnosti njihovog stalnog uvažavanja,poštovanja i unapređivanja. Demokratski procesi moraju biti praćeni otvorenim diskusijama, istraživanjima, razmenama mišljenja i analizama problema od strane svih učesnika u političkom životu.

Samo takvim shvatanjem demokratije možemo doprinijeti i daljem razvoju Bosne i Hercegovine a građanima obezbjediti najviši stepen slobode i participiranja u odlučivanju na svim nivoima vlasti.