Ibn Khaldun i “Lafferova krivulja”

»Lafferovu krivulju« otkrio je srednjevjekovni islamski filozof

Ideje mijenjaju svijet. Dobar primjer toga je kako se globalni pogled oporezivanja tiho počeo mijenjati jednog poslijepodneva 1974. godine.

Tog poslijepodneva, američki ekonomist Arthur Laffer sastao se s Dickom Cheneyjem i Donaldom Rumsfeldom, obojica su tada radili u Nixon-Fordovoj administraciji. Tema o kojoj su govorili bili su porezi, prešutna stvar u vrijeme kada je najveća granična porezna stopa u SAD-u bila cijelih 70%.

Tokom sastanka, Laffer je objasnio da odnos poreznih prihoda i porezne stope nije tako jednostavan kao što se misli. Dvostruko povećanje porezne stope, na primjer, ne udvostručuje porezne prihode, jer veći porezi onesposobljavaju ljude da rade. Kako bi ilustrirao svoju tvrdnju, Laffer je slavno nacrtao krivulju na salvetici. Pokazalo se da obje porezne stope i 0% i  100% ne bi imale nikakvih poreznih prihoda.

Porezna stopa od nula posto logično bi značila 0%, dok bi porezna stopa od 100% odvratila ljude u potpunosti od rada, što također znači i nula prihoda. Implikacija, napominje Laffer, jest da negdje između 0 i 100%, postoji dodirna tačka. Podizanje poreznih stopa iynad ove ta;ke, zapravo bi dovelo do takvog štetnog utjecaja na ekonomske poticaje, da bi prikupljeni porezi zapravo bili niži nakon povećanja porezne stope.

Islamsko zlatno doba

Od tada, Lafferovu krivulju su koristili pristaše niskih poreza širom svijeta kako bi ojačali svoje ideje. U SAD-u to je podstaknulo pad stope oporezivanja. Ronald Reaganova administracija uvela je velike promjene, spustio je graničnu stopu poreza na 28%. Od tada, porezi su ponovno porasli na 39,6%. Međutim, čak i zagovornici visoke porezne politike svjesni su Lafferovih upozorenja: postoji granica do koje se mogu povećati porezi.

Zanimljivo je što teorija Arthura Laffera nije ništa novo.

Ponovo je otkrio koncept koji je bio priznat tokom islamskog perioda Zlatnog doba i politike slobodnog tržišta. Laffer je sam objasnio da nije izmislio krivulju, već ju je preuzeo od Ibn Khalduna, muslimanskog, sjevernoafričkog filozofa iz 14. stoljeća. Doista, mnoge ideje koje danas povezujemo s zapadnjačkim mislilima slobodnog tržišta potječu iz islamskog svijeta tokom islamskog Zlatnog doba.

Arthur Laffer

Islamsko Zlatno doba trajalo je od 8. do 13. stoljeća. Tokom tog perioda, velikim dijelom Bliskog istoka i Sjeverne Afrike vladali su različiti hilafeti. To je bila era znanstvenog napretka, ekonomskog razvoja i kulturnih postignuća. Velikim dijelom, bio je to nastavak napretka koji je napravljen u visokim kulturama Perzije i Bizanta prije islamskih osvajanja.

Početkom 6. stoljeća, perzijski kralj Khosrow uveo je imovinska prava i reforme naplate poreza, što je oslabilo feudalnu kontrolu i ojačalo privatno vlasništvo. Nakon arapskog osvajanja Perzije, koje se dogodilo sredinom 7. stoljeća, sistem privatnog vlasništva dodatno je ojačao što je potaknulo ekonomski rast i dinamiku. Stalež (buržoaskih) trgovaca, kapitalista i obrtnika nastao je u Perziji, što je bilo prezreno među konzervativcima jer su favorizirali feudalnu ekonomiju.

U knjizi Propadanje i pad Sasanidskog carstva, Parvaneh Pourshariati navodi tekst iz tog doba koji pokazuje prezir koji su tradicionalisti imali za novi buržoaski stalež.

Građanstvo je ovako opisano:

»Zaposlili su se kao obrtnici zarađivanjem novca zanemarivši stjecanje poštene slave. Vjenčaju se s običnima i onima koji nisu njihovi vršnjaci, a iz toga se rađaju muškarci nižeg ranga.«

Da bi društvo prihvatilo slobodna tržišta i bogatstvo koje stvara, nužno je postojanje intelektualne tradicije u odbrani kapitalizma. Ova se tradicija razvila na Bliskom istoku mnogo stoljeća prije nego što je stigla na Zapad.

Islamska ekonomska tradicija

Hamid S. Hosseini piše o islamskoj ekonomskoj tradiciji u knjizi Uvod u historiju ekonomske misli. Objašnjava kako su srednjovjekovni muslimanski autori zastupali mnogo otvorenije stavove glede ekonomskih aktivnosti i akumulacije bogatstva u poređenuu s tadašnjim kršćanskim misliocima.

Hosseini navodi nekoliko utjecajnih perzijskih muslimanskih mislioca, koji su pohvalili akumulaciju bogatstva i vlastiti interes. On bilježi: “Za razliku od svojih evropskih kolega, srednjovjekovni muslimanski autori pohvalili su ekonomske aktivnosti i akumulaciju bogatstva, promatrajući individuu kao gramžljivog prezirući siromaštvo”.

Najistaknutiji zagovornik niskih poreza bio je Ibn Khaldun. Rođen u Tunisu iz 14. stoljeća, Ibn Khaldun je istaknuti znanstvenik i jedan od osnivača ekonomije i društvenih znanosti. Ibn Khaldun je smatrao da pravedna vlada treba samo, u skladu s islamskim zakonom, nametnuti niske poreze. To potiče poslovnu aktivnost i time stvara bogatstvo, što omogućuje prikupljanje više poreza.

Međutim, vladari imaju tendenciju povećanja poreza kako bi imali koristi. Visoki porezi štete ekonomskim i trgovinskim aktivnostima. Kada se zbog plaćanja napuhane vlade porezne stope podignu, tada će se porezna osnovica toliko smanjiti da vlada ne može ispunjavati svoje obveze.

Pitanje svrsishodnosti visokih poreza

Savremena teorija visokog oporezivanja jednostavna je, ona će na kraju potkopati poreznu osnovicu. Ibn Khaldun je otišao dalje i objasnio da će u konačnici vlada biti napuhana, a porezna osnovica će se potkopati – u tom trenutku država će se urušiti pod vlastitim opterećenjem, što će dovesti do razdoblja haosa i uspostave nove države.

Ovo je zapravo ključno objašnjenje za uspon i pad historijskih carstava, uključujući Rimsko carstvo, prvo Perzijsko carstvo i brojne druge svjetske sile. Često su te imperije započele nametanjem niskih poreza što je dovelo do prosperiteta. Vremenom, kako je moć centralne vlasti rasla, tako su rasli i porezi – što je neminovno vodilo ka stagnaciji i konačnoj propasti države.

Arthur Laffer započeo je intelektualnu tradiciju ispitivanja visokih poreznih politika znajući za rad Ibn Khalduna mnogo stoljeća prije, na čemu je i izgradio svoju tvrdnju. Poznavanje historije slobodnog tržišta važno je zbog sagledavanja sadašnjosti. Drevna slobodnotržišna intelektualna tradicija koja je postojala na Bliskom istoku, također, samostalno nastala i u Kini, danas je slabo poznata. Ipak, ona se bavila istim pitanjima koja su i danas važna, ukazujući štetne učinke visokog oporezivanja, vladinih pokušaja kontrole tržišne razmjene, nepoštivanja privatne imovine i javnog duga.

Osim Ibn Khalduna, postoje brojni drugi muslimanski učenjaci koji su pridonijeli ekonomiji slobodnog tržišta i čiji rad zaslužuje renesansu u modernom svijetu. Al-Mawardi, rođen u 10. stoljeću, smatrao je da javno zaduživanje države treba smatrati posljednjim sredstvom i to u rijetkim slučajevima.

Abu Yusuf, glavni sudac Bagdada iz 8. stoljeća, koji je napisao raspravu o oporezivanju i fiskalnim problemima države, smatra da razvojni projekti čija je korist opća trebaju biti financirani javnim prihodima. Međutim, projekti koji su koristili određene skupine ne bi trebali biti dio javnih izdataka, već finansirani od strane određene skupine. Yusuf je primijenio analizu troškova i koristi kada je napisao: “Vlasti moraju otkazati projekt kopanja bilo kojeg kanala čija je šteta veća od koristi”.

Da javni sektor isključivo treba finansirati projekte koji favoriziraju cjelokupno društvo, a da projekti koji preferiraju samo jednu grupu trebaju biti privatno finansirani, shvatit će se danas kao ekstremistička mala država. Međutim, to nije bilo šokantno na Bliskom Istoku tokom perioda islamskog Zlatnog dobagdje je ograničeno oporezivanje bila norma. Država je imala ulogu u finansiranju infrastrukture i socijalne skrbi, uključujući i bolnice. Ipak, bio je to vrlo mali upliv vlade.

Libertarijanski ideali i politike, ispada, nisu ništa novo. Historijski su provjereni, s pozitivnim rezultatima. To je vrijedno sjećanja jer ideje i znanje iz prošlosti mogu promijeniti sadašnji svijet.

Piše: Nima Sanandaji
S engleskog preveo: Resul Mehmedović

Dialogos.ba