Obrazovanje je sve do novog vijeka bilo privilegij vrlo malog broja ljudi. I u naše vrijeme, nakon što je pravo na obrazovanje postalo dijelom temeljnih ljudskih prava, još uvijek mnogi ljudi diljem svijeta ne mogu ostvariti to pravo. Riječ je o siromašnim i politički nestabilnim dijelovima svijeta, što implicira da je obrazovanje usko povezano i s razvojem društva, ali i još više s ljudskim pravima i slobodama.

Istodobno, u razvijenom europskom i anglosaksonskom dijelu svijeta više se toliko i ne govori o pravu na obrazovanje koje se podrazumijeva i zakonski propisuje, ali se zato govori o obrazovnim modelima i takozvanim obrazovnim politikama. U mnogim zemljama se vode žestoke ideološke i političke rasprave oko svrhe i ciljeva obrazovanja. I dok mnogi snažno zagovaraju moderne obrazovne politike kao što je primjerice europski bolonjski model, sve je više glasova koji te modele dovode u pitanje i pozivaju na očuvanje klasičnog i humanističkog modela obrazovanja kao nužnog uvjeta razvoja osobe i društva.

Ako se i ne možemo složiti s glavnom tezom Johna Taylora Gatta iznesenoj u knjizi Oružja za masovno poučavanje. Putovanje nastavnika kroz mračni svijet obaveznog školovanja da je obavezno i službeno (državno) školovanje besmisleno i da ga treba odbaciti, možemo se složiti s drugim dijelovima njegove kritike suvremenih obrazovnih sistema i škola koje, na primjeru američkog obrazovnog sistema, prema riječima autora, vrlo često ne potiču demokratski način života, osakaćuju maštu djece, obeshrabruju kritičko razmišljanje i obrazovanje pretvaraju u rutinsko i mehaničko učenje podataka napamet. I škole i obrazovni sistemi su podređeni interesima društva i države i, kako nam pokazuje i povijest 20. stoljeća, lako mogu postati ideološki instrumenti koji uniformiraju ljude i sužavaju im prostor slobode i duha.

Slično Gattu, ali još radikalnije, pisao je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća katolički svećenik i hrvatsko-austrijski filozof Ivan Ilich. Zastupao je tezu o „raškolovanom društvu“ u kojem bi škole bile napuštene, profesionalni pedagozi protjerani, što bi prema njegovom mišljenju povratilo obrazovnu slobodu. U svojoj kontroverznoj, osporavanoj i kritiziranoj studiji Dole škole, Ilich se kritički osvrće na pretjeranu institucionalizaciju suvremenih društava u kojima upravo škole najčešće služe za eksploataciju ljudi. Na prvu, problematična i diskutabilna teza, ali kad se ozbiljnije sagleda kako funkcioniraju suvremeni, industriji i ekonomiji prilagođeni, obrazovni sistemi, Ilicheva dijagnoza je dijelom i utemeljena, što vjerojatno nije slučaj i s njegovim zahtjevom o dokidanju škola, koliko god bi takvu ideju dio đaka i studenata, pa i njihovih roditelja i nastavnika, s oduševljenjem pozdravilo.

Obrazovanje i obrazovne politike su velika tema suvremenih europskih društava. U trenutku dok mnogi hvale moderne obrazovne sisteme koji se standardiziraju i prilagođavaju potrebama suvremenog društva i njegovim informatičkim i ekonomskim zahtjevima, sve je više glasova koji upozoravaju da takvo obrazovanje u duhovnom smislu osiromašuje čovjeka i apeliraju da se sačuva tradicionalni klasični humanistički obrazovni model. Ono što objedinjuje obrazovne reformatore svih smjerova, obrazlaže u svojoj knjizi Teorija neobrazovanosti. Zablude društva znanja bečki filozof Konrad Paul Liessmann, njihova je mržnja spram tradicionalne ideje obrazovanja. Pomisao, zaključuje Liessmann, da bi ljudi mogli pokazivati nesvrhovito, suvislo znanje, sadržajno usmjereno prema tradicijama velikih kultura, znanje koje ih osposobljava ne samo da oblikuju karakter, nego im podaruje i trenutak slobode nasuprot diktatima duha vremena, za njih je očigledno užasna.

Slično Liessmannu, iako u drugačijem kontekstu, pisao je u kratkom eseju pod naslovom Čemu univerzitet?početkom devedesetih godina poljski filozof Leszek Kołakowski. Najveća opasnost po univerzitet, smatra Kołakowski, nije ni inzistiranje na profesionalnoj orijentaciji, ni gubitak povjerenja društva, ni masovnost učilišta ni lijenost studenata i nastavnika. Najveća opasnost jest invazija intelektualne mode koja omalovažava spoznajne kriterije i samu vrijednost istine u već utvrđenom smislu u našoj kulturi. Riječ je o modi koja nas želi uvjeriti da ne postoje općevažeći intelektualni kriteriji, da se svi smislovi stvaraju proizvoljno, a istodobno se nameću vlastiti, čisto ideološki kriteriji.

Kołakowski smatra da je univerzitet odgovoran za održavanje kontinuiteta kulture i njezinog prenošenja. Postojanje univerziteta pretpostavlja vjeru u tu kulturu i vjeru da ona zaslužuje prenošenje. Tamo gdje te vjere nema, kaže Kołakowski, ne zna se zbog čega univerzitet postoji. Pritom poljski filozof smatra da na univerzitetu mora biti mjesta i za takozvane „meke znanosti“ (humanističke i društvene znanosti), ali i za „tvrde znanosti“ (prirodne i egzaktne znanosti). U vremenu koje ne preferira humanističke znanosti, kad ih se pokušava svesti na višak i nekorisnost, društvo mora pronaći način kako da ih zadrži.

Univerzitet je, slično kao i škole, važan i zbog još jednog razloga koji se uglavnom u suvremenom svijetu, u svijetu ekonomiziranog i kapitaliziranog znanja, sve manje prihvaća. Univerzitet je, slično kao i gimnazijsko klasično obrazovanje institucionalizirani oblik posebnog čovjekovog biološkog svojstva – znatiželje kao spontanog refleksa, sposobnost spoznaje svijeta radi same spoznaje. Danas se veliki broj ljudi obrazuje da bi društveno bio koristan, pripremljen za tržište rada ili da bi postigao željeni znanstveni stupanj. Obrazovanje ili znanstvena istraživanja koja nastaju isključivo da bi netko dobio određeni znanstveni stupanj ili ostvario željenu promociju (kao što je često slučaj s bolonjskim modelom obrazovanja), lišeni su znatiželje i istraživačke pasije i imaju malu šansu da ostanu u našoj kulturi.

U jednom drugom razmišljanju pod naslovom Može li Europa zaživjeti?, Kołakowski smatra da odgovor na to pitanje ponajviše ovisi o odnosu prema vlastitoj kulturi te zastupa, za mnoge naše suvremenike konzervativan stav, da su Europi upravo danas potrebne škole u kojima će se intenzivno učiti latinski i grčki, škole koje će pobuđivati radost zbog zagnjurivanja u našu zajedničku kulturnu prošlost. Ako izgubimo historijsku prošlost kao dio nas samih, zaključuje ovaj filozof, izgubit ćemo neutilitarne razloge za život, pri čemu nam prijete duhovni kaos i praznina.

Društvo i svijet ne mogu preživjeti samo od klasičnog obrazovanja i potrebno je, dakako, u obrazovni sustav integrirati i druge vrste i ciljeve obrazovanja. Protestantski teolog Paul Tillich u svojoj knjizi Teologija kulturerazlikuje, pojednostavljeno i precizno, tri obrazovna cilja – tehničko obrazovanje, humanističko obrazovanje i usmjereno obrazovanje. Svaki od tih ciljeva je na svoj način potreban društvu i izostanak bilo kojeg od njih doveo bi u pitanje funkcioniranje društva. Ali se valja suprotstaviti zahtjevima društva (Tillich govori o industrijskom društvu, ali ta dijagnoza vrijedi i za naše – informatičko-kapitalističko-konzumerističko društvo) koje humanistički ideal obrazovanja podlaže tehničkim ciljevima obrazovanja pa prilagodba zahtjevima toga društva postaje osnovna obrazovna svrha.

U suvremenim društvima koja sebe rado nazivaju „društvima znanja“, u kojima su obrazovni sistemi podvrgnuti ekonomskim interesima, nacionalnim i političkim programima i kapitalističkoj logici života koja čovjeka svodi na proizvođača i potrošača, u društvima koja boluju od hiperprodukcije diploma i certifikata i od nepreglednog fragmentiranja i usitnjavanja znanja, ustanove koje njeguju klasično obrazovanje i humanističku širinu duha, makar i male kao što je primjerice Franjevačka klasična gimnazija u Visokom, prava su dragocjenost i od ogromnog značenja. Isto to vrijedi i za profesore i nastavnike koji predaju klasične jezike i klasičnu kulturu. Činjenica da je to zvanje deficitarno u društvima na ovim prostorima, govori o njihovom kulturnom i duhovnom siromaštvu.

Profesor fra Marko Ćorić, kojemu posvećujem ovaj tekst, preko četrdeset godina predaje u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom latinski jezik (s latinskom književnošću) i grčki jezik (s grčkom mitologijom). Ovim tekstom mu želim osobno zahvaliti što me uveo u svijet latinskog jezika i latinske književnosti i što je desetljećima predano i strpljivo svoje znanje prenosio stotinama đaka visočke gimnazije. Želim mu zahvaliti i za mnoga kasnija i sadašnja prijateljska druženja, razgovore i savjete, ali jedan njegov savjet koji je stalno ponavljao na satima latinskog jezika urezao se u moje sjećanje i pratio me kao dobri, inspirativni i bdijući duh kroz cijelo vrijeme studija – samo sigurno znanje je pravo znanje!

Neka ovaj tekst bude i poziv da se klasična i humanistička obrazovna tradicija ustanove kojoj je profesor fra Marko posvetio cijeli život čuva, njeguje i prenosi budućim generacijama. Na koncu, ali nikako ne na zadnjem mjestu, neka bude rečeno i to da Franjevačka provincija Bosna Srebrena ima budućnost samo ako bude njegovala klasičnu izobrazbu i humanističko obrazovanje. Bez toga ona praktično nema razloga da postoji jer ni ozbiljnog pastoralnog rada s ljudima nema bez duha, mišljenja i znanja.

U trenutku kad nam toliko toga izmiče i nedostaje što povezujemo s europskom kulturnom tradicijom, njegovanjem latinske i grčke kulture u najširem smislu tih pojmova, ostajemo dio tog duhovnog kozmosa i tako se spašavamo od sveprisutne nekulture i barbarstva društava u kojima živimo.

Fra Drago Bojić

Tekst je objavljen u Novom cvijetu, listu učenika Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, 2017/18