Senad Alibegović – Moje putovanje na Bali

Tekst i fotografije: Senad Alibegović
furaj.ba

Dok sam još u studentskim danima, u pauzama između ispitnih rokova i beskonačnih sati crtanja, zamišljao kako ležim na balinezijskim plažama i predoziram se sunčevim zrakama i tropskim voćem, ni slutio nisam da ću samo nekoliko godina poslije provesti nezaboravnih 12 dana na otoku koji mi je pokazao sasvim drugu stranu balansa između prirode i ljudskih bića, religioznosti i spiritualnosti, te zahvalnog i skromnog poimanja života. A nije slučajno ni to da sam ovdje sletio upravo u trenucima aktiviranja vulkana, koji je hiljadama godina ranije formirao, a nekih 55 godine ranije u potpunosti promijenio opis i životni tok ovog božanstvenog otoka.

Ne bih znao zašto je baš najzapadniji otok Sundajskog otočja s prelaza iz Indijskog u Tihi okean bio izbor za spiritual-get-away, ali postojala je tu neka tajna veza koja se godinama unazad provlačila kroz moja razmišljanja. Želio sam posjetiti Bali neznajući ništa o tom malom egzotičnom raju, ali vodeći se vlastitom intuicijom kojoj sam obećao da od tada više nikada neće biti zanemarena, odlučio sam da spakujem kofere i upustim se na skroz drugi dio južne hemisfere planete Zemlje. Energija ovog nevjerovatnog mjesta pozivala me na avanturu.

 

 

Otok Bali, jedan od 14.000 otoka koji čine Indonezijsko otočje, nalazi se istočno od otoka Jave, okružen i istoimenim morem na sjeveru i Indijskim okeanom na jugu. S površinom od svega 5600 m nalazi se 8 stepeni južno ispod ekvatora i čini dom za oko 3 miliona ljudi. Iako je Indonezija najveća muslimanska zemlja na svijetu, vjera gotovo 90% Balinežana/ki je balinezijski hinduizam – kombinacija hinduizma s uticajima budizma i lokalnog animizma. Religija je ovdje igrala veoma važnu ulogu u oblikovanju života, životnih aktivnosti, a kasnije ću shvatiti, i odnosa prema prirodi i drugim ljudima. Balinezijski bogovi su bili posvuda, tako da je bilo očigledno zašto ga svi zapadnjaci nazivaju upravo tako – Otok bogova. Međutim, na prvi pogled opterećujuća religija zapravo je bila nešto sasvim suprotno. Ona jeste upravljala životima svojih stanovnika, ali ga je činila lijepim. Taj balans koji mi je na samom početku bio kontradiktoran pokazao se kao prva, možda i najvažnija, lekcija po koju sam svjesno ili nesvjesno došao na ovu zemaljsku tačku.

 

 

Moja fascinacija hiljadama hramova, pravljenih od vulkanskog kamena, koji su se nalazili doslovno u dvorištu svakog domaćinstva bila je konstantna, za razliku of nepredvidivih varijacija njihovih oblika, boja, kipova i raskoša. Svaki hram izgledao je preskupo. Čak i najtrošnije oronule kućice imale su svoj kutak posvećen božanstvima gdje su darovi ostavljani više puta dnevno i bez imalo skromnosti. Osim malih, kućnih, postojali su i oni veliki hramovi po kojima je Bali itekako poznat i koje ste sigurno viđali, ako ništa, na screensaverima svojih računara. Najveći i najspektakularniji među njima su Tanah Lot, Uluwatu, Goa Gajah, Tirta Empul, Ulun Danu Bratan i Besakih. Svaki, ponaosob, pričao je priče o filozofiji i izazovima otoka, njegovim stanovnicima i božanstvima koja su uzdizala, ali i spuštala generacije ovog naroda.

Od hiljadu hramova kojima sam se divio tokom ovih 12 dana tri su koja su me ostavili bez daha. Ulun Danu Bratan ili Vodeni hram, simbolično izgrađen u čast boginje vode, rijeka i jezera, Dewi Danu. Jezero Bratan, koje svojom vodom zapljuskuje jedan od najljepših balinezijskih hramova, ostavilo je ogroman značaj na plodnost ovog dijela otoka i njegovo stanovništvo, stoga, nije ni čudo zašto niko ne ostaje ravnodušan ulaskom u kompleks samog hrama. Ulun Danu Bratan arhitektonsko je čudo. Mir kojim odiše ne osjećate tako često. S druge strane, pomalo paradoksalna Slonovska pećina, koja nema slonova, ili hram Goa Gajah, svojim posjetiteljima nudi jednak mir i duševni smiraj, ali okruženje u kojem se nađete je dijametralno drugačije od Vodenog hrama. Smješten u tropskoj šumi, ostavlja dojam da se nalazite u nekom akcionom filmu s Indianom Jones, a ostaci hrama porušenog zemljotresom uslijed vulkanske erupcije daju vam svjedočanstvo da ste svojim dolaskom postali dijelom historije. Tanah Lot ili Otok u moru jedan je od sedam morskih hramova u ovom dijelu Indonezije. Romantičan prizor gromade zemlje, koju zapljuskuje i more i sunce, grli prirodno zelenilo i prema legendi čuva stotine zmija, natjerao me da dugo vremena gledam u daljinu i preispitujem svoj život, postupke i naučene lekcije koje mi je do sada dalo ovo spiritualno putovanje. A tek smo stigli.

 

 

Bali nije površinski velik, ali svako može pronaći ono što mu odgovara. Umjetnost. Noćni provod. Priroda. Duge plaže. Surfanje. Romantični zalasci sunca. Krpice. Sve je to itekako pristupačno na samo nekoliko minuta ili par sati vožnje. Umjetnička kolinija Ubud, ultra turistička Kuta, egzotične plaže Nusa Due, divlja i nepredvidiva Nusa Penida, nevjerovatno su šarmantni, svaka na svoj jedinstven, ponekad i zbunjujući način. Promjena okruženja na Baliju nešto je na što se morate naviknuti veoma brzo. Samo petnaest minuta nakon šopinga u nekim hipsterskim koncept radnjama možete biti u džungli i okruženi divljim životinjama i spomenicima koji pričaju najstarije priče ovog nevjerovatnog mjesta.

 

 

Kafa. Vjerovali ili ne, kafa je jedna od stvari po kojima ću pamtiti ovo putovanje. Dobro odrađena zadaća, ili istraživanje, koje sam napravio prije samog dolaska na balinezijski otok ljestvicu očekivanja podigla je na najveći mogući nivo. Ni manje ni više nego zbog, ako ne najskuplje, onda jedne od najskupljih kafa na svijetu. Kopi Luwak je kafa koja se ne bere ljudskom rukom i dolazi iz stomaka divlje životinje civak, nalik mački, s izuzetno oštrim kandžama i najslađim izrazom lica. Maza, reklo bi se, koja nije ni svjesna vrijednosti svog izmeta. Tako je! Civeti se noću penju po arabust drveću, odakle beru i jedu samo najbolja zrna ove slatko crvene kafe, nakon što odgrizu voćnu spoljašnjost, progutaju unutrašnje tvrdo zrno. I tada proces dobijanja ove najskuplje kafe na svijetu započinje. U njihovom stomaku. Nakon što civetovi želučani sokovi odrade svoju funkciju, ova slatka životinjica se “isprazni” i u izmetu ostavi zrna zelenkasto braon boje, koja se dalje čiste i suše na suncu. A onda najstrastvenije kahvopije ili samo znatiželjni turisti plate ogromne novce kako bi degustirali kafu, unikatnu i po procesu dobijanja i po ukusu, ali i po svojoj cijeni.

 

 

Iako nema božanstveno lice planina/vulkan Agung zasigurno je nešto u što Balinežani gledaju kao svetinju. Nakon dramatičnog oživaljavanja u februaru 1963. godine kada je uslijed njegove erupcije uništeno na desetine sela i naseljenih mjesta, a ljudske žrtve se brojale hiljadama, ostao je dojam da svi strepe nad njegovom uspavanom jačinom. Planina Agung u svojim njedrima držala je nešto što je u očima lokalnog stanovištva godinama budilo potajni strah, a naraštaje Balinežana tjeralo u duboki naklon uz podsjećanje da je to jedna od prirodnih sila s kojima se nisu i nikada neće moći boriti.

Sama činjenica da sam nogom kročio na ovu zemlju nekoliko dana nakon njegovog ponovnog aktiviranja i to posljednim letom iz Dohe za Denpasar, nakon dugih 55 godina Agungovog mirovanja i suživota, budila je neki čudan strah, ali i osjećaj privlegije da ličnim prisustvom mogu da ovjekovječim nešto što većina nema i neće imati priliku da doživi. Agung je ljutito ispuštao dim, lokalno stanovništvo potajno molilo za milost, a ja sam, uz nadu da ću se sretno vratiti kući, znao da ću imati šta prenositi svojim narednim naraštajima.

 

Nisam navikao da je osmijeh besplatan. Ili ako jeste, onda je to veoma rijetko. Međutim, na Baliju ništa nije spriječavalo lokalce da nam svaki dan uljepšavaju osmijehom, pa čak i ako bi u tom trenutku nosili ogromne terete na svojim glavama, radili teške fizičke poslove ili se borili s nervoznim i neljubaznim turistima sa zapada. Za mene, Bali je bio otok osmijeha. Najnasmijanija Balinežanka definitivno je bila Mama Bali, kako je sebe nazivala prodavačica nakita od vulkanskog kamena na plaži u Seminyaku. S njom smo proveli cijelih sat vremena razgovarajući na nekom nakaradnom engleskom i uz puno smijeha, pregovarajući o cijeni nakita koji, dok ovo pišem, podsjeća na tu lijepu energiju koju može imati jedno ljudsko biće. Vjerujem da nije ni sumnjala da bi mogla završiti u nečijim memoarima, nekoliko vremenskih zona i hiljama kilometara daleko od nje, ali ono njeno: „You, good man, good good man“ ne može a da se ne spomene.

Bali je jedno od onih mjesta koje, naprosto, morate posjetiti. I to nije onaj kliše savjet nakon svakog putovanja, bilo ono savršeno ili katastrofalno, kako je upravo to mjesto vrijedno i vremena i novca i energije, već savjet koji dajem od srca svima kojima imam priliku da ispričam svoju priču smještenu negdje između balansa, zahvalnosti i osmijeha ovog indonezijskog egzotičnog otočića. Scenario boravka na Baliju može biti veoma šarolik, od bolesti, trovanja, aktiviranja vulkana, vlage, začinjene hrane ili konstantne kiše do najukusnije hrane, ljubaznosti lokalaca, jeftinog životnog stila, hedonizma kakav niste ni zamišljali, ali i najvrijednijih lekcija spiritualnosti, zahvalnosti i životne filozofije. A ako vas put ikada nanese na ovu malu tačku planate Zemlje, onda krenite otvorenog uma i srca. Samo u tom slučaju se s Balija možete vratiti bogatiji. Jer ja jesam.

 

Kada otići na Bali?

Kada vam se prohtije, u bilo koje doba godine. Jednaka dnevna temperatura od ugodnih 30° C čini Bali savršenim mjestom za najugodniji godišnji odmor ikada. Dani uvijek traju oko 12 sati, stoga, ne postoje godišnja doba. Barem ne onakva na kakve smo navikli. Ono što se razlikuje su suha i kišna sezona. Suha sezona traje otprilike od aprila do kraja oktobra, praktično bez padavina i uz prijatniju vlažnost zraka. Jedina razlika je u tome što tokom suhe sezone bolje spavate.

Vakcinacija?

Vakcinacija nije obavezna za Indoneziju i malarije nema na Baliju, ali svejedno treba biti oprezan s hranom i pićem. Čest je i poznat “Bali belly“, poremećaj probave koji uzrokuje mučnine i proljev kod privikavanja na lokalnu hranu, ali najčešće prolazi kroz dan ili dva bez posljedica. Voda se pije isključivo kupovna, ali je veoma jeftina.

To do lista: Gdje ići, šta jesti?

Posjetiti nevjerovatne hramove Tanah Lot, Uluwatu, Goa Gajah, Tirta Empul, Ulun Danu Beratan i Besakih. Uživati u ljepoti Nusa Dua plaže i svih hedonističkih sadržaja koje nude njeni luksuzni hoteli. Surfati (ili naučiti surfati) u Seminyaku. Uživati u egzotičnosti i nepredvidljivosti Nusa Penida otoka i posjetiti jednu od najljepših plaža na svijetu. Zauvijek zapamtiti spokoj i mir UNESCO-vih rižnih polja. Kupati se ispod vodopada Tegenungan. Šopingovati u Ubudu (umjetnine, suveniri, garderoba). Trampiti se s majmunima u Monkey Forest. Posjetiti lokalne restorane (warung) i uživati u svim tradicionalnim balinezijskim jelima: asi goreng (pržena riža, s povrćem i često piletinom), mie goreng (prženi rezanci na isti način), nasi campur (razne vrste mesa i povrća na podlozi od riže) i ribljim specijalitetima od bijele ribe, lignji i škampi. Piti koktele i shakeove od voća koje možda nikada niste ni vidjeli niti čuli za njega. Roniti s najljepšim morskim životinjama i posmatrati koralje najživopisnijih boja. Smijati se s lokalnim stanovništvom. Zaljubiti se u Bali.

 

 

 

Uputstvo: Kako se ponašati prema majmunima?

Posjeta Majmunskoj šumi ili Monkey Forest posebno je iskustvo. Prije odlaska tamo morate znati nekoliko stvari: Majmunska šuma je dom majmuna, vi ste gost u njemu, stoga se tako i ponašajte. Ako se majmun penje na vas, ne paničite i ne skidajte ga, mogao bi uzvratiti. Nisu opasni, sve dok im ne narušite zonu komfora. Ukoliko vam to predstavlja problem, neko od uposlenika parka će vam rado prići u pomoć. Majmuni su radoznali i vole da kradu stvari, stoga, ne nosite nakit, šešire, torbe, naočale ili vrijedne stvari. Čak i ako vam otmu nešto, kupite banane od lokalnih prodavača i sretno s pregovorima. To bi moglo potrajati. Ne pokazujte zube. Na majmunskom jeziku to je znak agresivnosti.

Za ljubitelje pasa

Iznenadit će vas odnos Balinežana prema psima. Posvuda su, tako da ćete ih veoma često vidjeti i s vlasnicima na skuterima kako stpljivo čekaju i znatiželjno razgledaju dok idu na svoju destinaciju. Ukoliko ste veliki ljubitelji pasa, onda nećete biti ravnodušni i na činjenicu da ćete na plažama i ulicama vidjeti neke od najljepših japanskih pasmina, poput Hokkaidu Inu ili Kai Ken.

Don’t you dare!

Indonezija je jedna od zemalja s nultom tolerancijom i ogromnim kaznama za kriminal, a naročito za drogu i opijate. Stoga, i ne pomišljajte! Balinezijski zatvori su puni stranih turista, mahom iz skandinavskih zemalja, koji su svoje provode platili itekako skupo i plaćaju jako dugo, bez pomoći i diplomatskih predstavništava zemalja iz kojih dolaze.

Tekst i fotografije: Senad Alibegović