Alen Jazić: Krije li Čajangrad kraljevsku riznicu

Gledajući geografsku mapu centra srednjovjekovne Bosne i markirana mjesta poput Bobovca, Kraljeve Sutjeske, grada Visokog, Mila, jedan lokalitet ostat će u sredini. On niti je jednako istražen, niti ima isti značaj. Vjerovatno s debelim razlogom, jer sami vladari tu nisu stolovali. Ko zna jesu li se i popeli na strmu uzvisinu, s tri strane svijeta nepristupačnu? Ali, baš zbog toga, za nekoga ili nešto taj je lokalitet bio pogodan, a onda i iskorišten. O njemu se danas govori kao o srednjovjekovnoj vojnoj utvrdi i mogućoj kraljevoj riznici.

Čajangrad je pozicioniran na uzvisini između Malog i Velikog Čajna, 10-ak kilometara od centra Visokog. Od mjesnog groblja u Goruši do sela Javornik može se i automobilom, a onda isključivo pješke. Do ostataka Čajangradske utvrde donedavno se dolazilo strmom i vijugavom zaraslom jednostopicom. U međuvremenu je pristup olakšan. Učenici medrese “Osman-ef. Redžović” obnovili su radove koje su u periodu 2008–2013. započeli Zavičajni muzej Visoko i Fondacija “Mozaik”. Raskresali su šumovite predjele koji su prijetili da u potpunosti “progutaju” put, postavili nekoliko klupa za odmor i zaštitnu ogradu.

U stručnoj literaturi Čajangrad se prvi put spominje 1953. godine u djelu Hamdije Kreševljakovića Stari bosanski gradovi. Tu je navedeno da je utvrda imala izuzetno dobar strateški položaj i da je od napada štitila kraljevski grad Visoki na jugu i Bobovac na sjeveru. Arheolog Pavao Anđelić daje samo šture informacije o ovom lokalitetu, o postojanju zida dužine 30 metara. Historičar i arheolog Marko Vego naziv Čajangrad ne uvrštava u srednji vijek nego ga u pisanim izvorima datira nešto kasnije, nakon osmanlijskog zauzimanja ovog mjesta. Kad je riječ o samom utvrđenju Čajangrad, u ranijim periodima lokalitet je samo evidentiran i do prošle godine nisu provođena arheološka istraživanja.

Značajni rezultati prvog istraživanja

Riječ čajan potječe od staroslavenske riječi koja znači čuvati, štititi. To objašnjava i osnovnu funkciju utvrde: da štiti drum, osigurava vizualnu komunikaciju vatrom ili dimom i brzo šalje vojsku na obližnje kraljevske dvore. Autori historijskih radova još navode da se u neposrednoj blizini Čajangrada nalazi nekropola stećaka pod nazivom Zgonovi, toponimi kao što su Kraljev Do, Kraljevo Guvno, što ukazuje na isto tako bitne stvari. U neposrednoj blizini nekropole Zgonovi, a koja je od Čajangrada udaljena približno kilometar, 1946. godine pronađena je ploča kaznaca Nespine i smatra se nadgrobnom pločom “kraljevskog ministra riznice” iz 12. ili 13. vijeka.

Ploča kaznaca Nespine

U podnožju Čajangrada bilo je srednovjekovno groblje sa stećcima i grobnicom kaznaca Nespine, visokog dostojanstvenika u državnom aparatu stare bosanske države. Ploča kaznaca Nespine po svom natpisu i likovnoj obradi spada među najzanimljivije spomenike srednjovjekovne Bosne i čuva se u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine. U Glasniku Zemaljskog muzeja iz 1947. objavljena je notica o nalazu nadgrobne ploče iz pravoslavnog groblja u selu Malo Čajno. Tu se navodi da je najčešće korišteni prijevod (transliteracija i transkripcija) glasio: “U ime velikog kaznaca Nespina, njena brata, pozida kaznačica Bjeloka (Bjeloća ili Bjeloča) Nespinu uz svoga gospodina i ostavi sebi mjesto pored svoga gospodina”. Mišljenje je da je pronađena ploča ustvari nadgrobnik iz zidane porodične grobnice ili mauzoleja u kojem je, osim Nespine, bila ukopana i njegova sestra, kaznašica Bjeloka. Ona je bila žena drugog, nižerazrednog kaznaca, koji u nadgrobnom natpisu nije spomenut, ali je bio pokopan u istoj grobnici.

 

Budi se mašta i provocira stručnjake na daljnja istraživanja. Je li u pojedinim periodima to istovremeno bila i vojnička karaula i srednjovjekovna verzija današnjeg ministarstva finansija? Da državno blago bude podjednako blizu svakom vladarevom dvoru, a odmetnicima i pljačkašima teško osvojivo?

Vratimo se u sferu dokazanog, ili barem naučno obrađivanog. Osim što na ovom užem i širem području postoje vidljivi arheološki ostaci iz srednjovjekovnog razdoblja, postoje i jasne naznake da je ovo područije bilo naseljeno i u ranijim periodima. Pretpostavljena trasa puta Via argentia (Put srebra) prolazi pokraj ovog lokaliteta, a na lokaciji Malo Čajno evidentirana je prahistorijska nekropola s ravnim grobovima.

Prošle godine Zavičajni muzej Visoko i Fondacija “Osman-ef. Redžović” izvršili su probna arheološka istraživanja na Čajangradu s krajnjim ciljem dobijanja stratigrafskih i gabaritnih podataka kako bi se ovaj lokalitet na neki način vratio u centar interesovanja naučne javnosti Bosne i Hercegovine.

“Za prvo istraživanje rezultati su itekako značajni i osnovni su razlog nastavka istraživanja na projektu. Evidentiran je veliki broj životinjskih kostiju, značajan broj tipične srednjovjekovne grube keramike koja se koristila u svakodnevnoj upotrebi. Pronađen je i određeni broj metalnih predmeta, poput klinova i eksera. Generalno, na osnovu nalaza i stratigrafskih podataka može se zaključiti da su ovu vojnu utvrdu osvojile Osmanlije, koje su je potom zapalile i nakon toga se više nije koristila. Za mene je izgled utvrde enigmatičan i vrlo zanimljiv. Iako se dolaskom na teren mogu otprilike pretpostaviti gabariti i izgled utvrde, otvaranjem sonde dva utvrđeno je postojanje još nekih slojeva fortifikacija koje nisu odmah bile vidljive”, kaže autorica projekta, arheologinja Lejla Bećar, koja je s voditeljicom terena Adisom Lepić predvodila tim Zavičajnog muzeja Visoko, teritorijalno nadležnog za ovaj lokalitet.

“Probno arheološko istraživanje Čajangrada bio je prvi poslijeratni projekt koji su u potpunosti iznijeli lokalni historičari i arheolozi. Upravo na bazi izvedenih probnih istraživanja iz prošle godine u ovoj godini realiziramo nastavak radova, i to iz budžetskih sredstava Općine Visoko, sredstava Ministarstva kulture ZDK-a, kao i sredstava Fondacije ‘Osman-ef. Redžović’. U radove su uključena uglavnom ista stručna lica koja su bila angažovana i u preliminarnim istraživanjima, potpomognuta još studentima, učenicima i lokalnim stanovništvom”, kaže Elvedin Šabanović, direktor Zavičajnog muzeja Visoko, najavljujući ovogodišnje radove na proširenju jedne od sondi, nakon čega će se ugledati veliki dio zidina iz već postojećih gabarita.

Pouka iz prošlosti

Tako su lani otvorene četiri sonde. Prva na sjevernoj strani kule, s pogledom na Bobovac i podvinačku dolinu. Strma padina na toj, kao i na istočnoj strani primorava posjetioca da se stavi u ulogu stanovnika ili branioca utvrde. Zastava na jarbolu prkosi udarima vjetra i nikad nije u okomitom položaju. S nepristupačne, izolovane i poprilično surove, dominantne kote kontrolišete sva dešavanja u pitomim i plodnim dolinama na tri strane svijeta. I tražite… Očekujete više informacija, objašnjenja, dokaza.

Medresa finansira istraživanja

Medresa “Osman-ef. Redžović” Čajangrad u nedostatku sistemskog djelovanja finansira istraživanja, a njeni učenici završnih razreda dvaput sedmično pomažu stručnjacima na terenu. Na taj način spajaju ono što je u mnogim društvima nespojivo. Istovremeno štite identitet i tradiciju čuvara srednjovjekovne utvrde i religiju i običaje osvajača. “Na određen način, Medresa je čuvar bosanske tradicije i kulture, koju prenosi svojim učenicima. Te dvije činjenice povezuje termin ‘čuvanje’, što riječ ‘čajati’ na staroslavenskom i znači. Medresa je svojom inicijativom htjela da objedini ‘čuvare’ u  zajedničkom susretu utvrde, učenika, arheologa i profesora na ovom značajnom lokalitetu. Dali smo početnu finansijsku  podršku, kao i podršku u ljudskim resursima. U okviru izborne nastave iz historije učenici su s arheolozima bili akteri u prvoj probnoj fazi arheoloških radova, što je bilo izuzetno korisno kada je u pitanju sam način edukacije naših učenika u kojem se na jedan praktičan i očigledan način učilo o životu davnašnjih ljudi”, kaže Emir Uzunalić, profesor u čajangradskoj medresi i kustos muzeja pri ovoj školskoj ustanovi specifičnih interesa i djelatnosti. Uostalom, oni su nakon većine realizovanih ciljeva u školskom procesu stigli osnovati i fondaciju istog imena, pa donirani novac kanališu i u spomenute aktivnosti.

“Plan je bio da se ove godine krene u sistematska istraživanja, sa više sredstava. Međutim, taj plan se morao revidirati. Trenutno na licu mjesta rade tri stručnjaka i jedan student arheologije, te grupe učenika pod njihovom kontrolom. Svi se trude da se radovi obave metodološki precizno”, kaže arheologinja Bećar.

Zahvaljujući ugovoru potpisanim s visočkim muzejom, svi pronađeni artefakti ostaju na lokalitetu Čajangrada ili Velikog Čajna, što je današnji naziv za prvo veliko naseljeno mjesto u susjedstvu. Tu se smjestila medresa, koja u svom nazivu nosi geografsku odrednicu Čajangrad. Oni su to preuzeli od historije i utvrde, a vraćaju mu revitalizacijom lokaliteta i čuvanjem artefakata u svom muzejskom prostoru.

“Mnogobrojni kur'anski ajeti pozivaju vjernike da istražuju prošlost i iz nje uzimaju pouku kako bi razumjeli svoju prolaznost. Neki ajeti doslovce spominju opustjela naselja, zapuštene bunareve i visoke prazne palate, te se čovjek poziva da pokuša shvatiti i uzeti pouke. Medresa, kao islamska obrazovna institucija, svakako je i te vjerske motive uzela za povod da bude neko ko sa te duhovne dimenzije želi propitivati prošlost”, napominje Emir Uzunalić, profesor historije u Medresi i kustos njenog internog muzeja, uzdajući se u obećanja drugih srednjih škola s područja visočke općine koji trebaju učestvovati u arheološkim radovima, što bi dalo vjeru da će ovaj projekt imati svijetlu budućnost. To su pokazali učenici Franjevačke klasične gimnazije, koji su posjetili Čajangrad sa svojim direktorom fra Zvonkom Miličićem.

Istraživanja traju iako se ne provode željenom dinamikom. Zabrinutost povećavaju i termini za radove, koji su tempirani u skladu sa školskom nastavom, kad vremenski uvjeti nisu najpogodniji. Atmosferska djelovanja prijete artefaktima i već očišćenom terenu. Svjesna je toga i mr. Lidija Fekeža-Martinović, arheologinja iz Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koja je prilikom lanjskih radova bila savjetnica na projektu. Ona ovom lokalitetu pripisuje veliki hendikep, jer se nalazi u blizini neuporedivo važnijih arheoloških, historijskih i već afirmisanih srednjovjekovnih spomenika.

“Sve što se počne raditi moralo bi se i uraditi. Privesti kraju. Meni je lično ovo jako zanimljivo. Moramo sve zapisati i bolje proučiti, te povezati sa Čajnom, sa naseljem Čajno i moramo to povezati sa kaznacom Nespinom. Nije on slučajno bio kraljevski blagajnik u srednjem vijeku”, navodeći želju da i ove godine posjeti Čajangrad.

Upravo su kontinuitet i zaštita osnovne brige za autora projekta. Ako nedostatak sredstava ili vremenski uvjeti ne osiguraju dovoljno prostora za istraživanja bez prekida, i dosadašnji trud mogao bi biti uzaludan. “Sada očekujemo prvenstveno rješavanje pitanja konzervacije terena. Nezahvalno je raditi bilo kakva arheološka iskopavanja bez sredstava za konzervaciju. Zajedno sa čajangradskom medresom aplicirali smo na neke fondove za sredstva kojima bismo pokrili zaštitu dosadašnjih nalaza. Ove godine bili smo u dilemi da li neke sonde uopšte otvarati na planiranim dijelovima lokaliteta, jer smo svjesni koliko će te strukture postati ranjive kada ih mi otkrijemo. Iskreno se nadamo da ćemo sa organizatorima i finansijerima projekta naći sredstva da se konzerviše prvestveno kula, ali i drugi fortifikacijski elementi koji su otkriveni u obje sezone istraživanja”, kaže arheologinja Lejla Bećar.

Simbolično i u isto vrijeme ironično, mjesto koje je nekad bilo lijevak za prikupljanje prihoda za vladara danas vapi za bilo kakvim sredstvima. Jedino bi se tako demistifikovale i potvrdile brojne hipoteze, potpuno istražila prošlost, dobio vrijedan turistički potencijal…

Al Jazeera