Radovan Stojanović – Kreativni rekreativac iz Bijeljine

Radovan Stojanović je naš sugrađanin sa nekoliko interesantnih hobija. Zanimljiv je sagovornik, jer, kako kaže, sve što ga zainteresuje počne i da proučava do detalja, tako da priču o svojim interesovanjima potkrijepi i sa gomilom zanimljivosti, naučnih saznanja i ličnog iskustva.

 

Radovan je rekreativac, trči već nekih desetak godina, a ono što ga izdvaja od ostalih bijeljnskih trkača jeste to što često na treninzima trči bos.

– Trčanjem sam se počeo baviti u dva navrata. Prvi put prije desetak godina sa Banetom Lazićem, koji je najviše zaslužan za to što sam ja u trčanju, a u oba ta navrata moj izgovor je bio da nemam patike. Prije trčanja sam se nekih sedam, osam godina bavio realnim aikidom. Onda, prvi put, prije deset godina, Bane meni pokloni nove adidas patike, koje je osvojio negdje na takmičenju. Nisam imao izbora i počeo sam da trčim sa njim. Međutim, zbog nekih poslovnih i porodičnih obaveza, nakon godinu dana trčanja, kada sam došao do kilometraže od 18 km, što je bilo nadomak tog nekog mog prvog polumaratona, prestajem da trčim. Drugi put, prije nekih četiri i po godine, Banetu se pokvari računar, a i to je jedan od mojih hobija, u tako ja njemu sredim laptop, a da bi mi se odužio, on meni pokloni mi patike. Bane i Živorad Sekulić su tad organizovali uličnu trku u Bijeljini i pozvali su me da im pomognem oko organizacije. Ja uđem u tu priču, on me pozove da treniram sa njima. Prvo nisam htio, jer sam već odustajao ranije, opet sam se izvlačio da nemam patike, mada sam još uvijek imao one adidas, i on mi opet pokloni patike, i tako me dovede pred svršen čin pa počnem ponovo da treniram.

Pošto Radovan sve čime se bavi voli da proučava, kada je počeo da trči zinteresovalo ga je da vidi i analizira kako trči?

– Snimao sam se, imam relativno dobar foto aparat koji snima full HD. Trčao sam naprijed, nazad, gledao snimak ,i primjetio da u principu imam relativno dobar stav, ali ne zabacujem noge dovoljno visoko. Krenem da istražujem šta je razlog tome – tehniku trčanja, kako trčati efikasno sa što manje uložene energije, kako da smanjim vertikalnu oscilaciju… Čitao sam, slušao neka predavanja na youtubu, i počneo sve to da povezujem. Intenzivno sam izučavao tehniku trčanja najpoznatijih svjetskih maratonaca iz Kenije i Etiopije. Njih su bukvalno skenirali u laboratorijama. Moglo bi se pretpostaviti da je njihova prednost to što su rođeni na velikoj nadmorskoj visini, između dvije i po i tri hiljade metara, vrlo vjerovatno imaju mnogo kvalitetniji hemoglobin u krvi koji može da veže više kiseonika, i kad se spuste na niže nadmorske visine, bogatije kiseonikom, lakše trče. I svi oni trče gotovo idealno. Razlog za to je što oni još kao djeca počnu da se igraju bosi u pjesku i do perioda kad stasaju za takmičenje imaju na destine hiljada pretrčanih kilometara bosi u pijesku.

Nakon svega što je saznao istražujući tehnike trčanja, Radovan je odlučio da i sam počne da trči bez patika.

– Počeo sam da na stadionu posle redovnih treninga, prvo šetam, a kasnije i trčim bos. Najduža distanca koju sam istrčao bez patika je 18 km – na kružnoj stazi i na šljaci koja malo bocka, ali je mekša nego beton. Kad trčiš bos, nemoguće je trčati nepravilno. Mozak je iskodiran i programiran tako da ne možeš trčati peta-prsti, nisi ni pronator ni supinator. Na početku je malo nezgodno zbog podloge, suviše nam je tanka koža na tabanima. Treba izvjestan period da to malo očvrsne, kao i da mentalno prihvatite sve te podsticaje od podloge – da ne razmišljate da li vas je šta ubolo ili će vas ubosti. Osim što kad trčite bosi trčite mnogo pravilnije nego kada ste u patikama, još jedan bitan aspekt je i taj što na stopalu ima preko 250.000 žlijezda kao i energteskih meridijana – svaka tačka na stopalu povezana je sa nekim organom (tzv Sujok masaža). Da li trčim brže ili sporije bos, odgovor bi bio da trčim lakše. Inače se u trčanju nisam bavio brzinom, više me zanima izdržljivost. Jedino takmičenje je između mene i mene – mene koji želi da trči i mene koji bi najradije sjedio negdje zavaljen za računarom. Pomjeram svoje granice i gledam da se ne povrijedim. Nisam razmišljao o trčanju trke bez patika, morao bih stopala malo duže pripremati za to. Hodanje i trčanje bez patika angažuje sve mišiće na stopalu i oni se razvijaju, toga u patikama nema, noga je poptuno zaštićena.

Iako su rekreativci pod stalnim pritiskom da patike moraju imati određenu debljinu đona i moraju mijenjati posle određene kilometraže (oko 800 km), Radovan smatra da je to dobro osmišljen marketinški trik, jer su nekada trkači trčali u patikama sa tankim đonom, bez kompresija, gelova… i imali odlične rezultate.

– Trčim u patikama sa tanjim đonom. Čuvam patike u kojima sam prešao 3.500 kilimetara (i može se u njima preći još malo), i nisam imao ni jednu povredu. Trajanje patike je više ograničeno kod ljudi koji nepravilno gaze, pa kad narušiš prirodnu statiku, skloniji si povredama. Zato je bosonogo trčanje dobro kao trenažni proces. Ne kažem da treba trčati bos 100 km, već u redovnom treningu ubacivati par km trčanja bez patika.

Mnogo duže od trčanja, Radovan se bavi planinarenjem.

– Još od srednje škole u Visokom, bio sam i izviđač, a to je bilo povezano, pa sam kombinovao. Zadnjih četiri, pet godina sam u PED „Majevica”, planinario sam po Bosni, Srbiji i Hrvatskoj. To je lijepa priča, uvijek je lijepo druženje. Kod trkača ima malo više tog takmičarskog duha – ko je brži, kakva je oprema i sl, dok kod planinara toga nema. Jednostavno voliš prirodu, družiš se. Meni to vrijeme provedeno u starim šumama, planinama, na vidikovcima, jezerima plemeni dušu, napunim se pozitivnom energijom, pa je svakodnevnica u koju se vratim lakša i podnošljivija.

A osim što je trkač rekreativac, Radovan je i kreativac – izrađuje nakit od bakra. Iako su nekada kujundžije bile isključivo muškarci, danas nakit u kućnoj radinosti izrađuju skoro isključivo žene.

– Počeo sam uz suprugu Sanju koja se bavi izradom nakita raznim tehnikama i materijalima. Dešavalo se da zahtijeva od mene da joj ja ponešto napravim – komponentu, neki neobičan komad, i tako ja primjetim da meni to pričinjava zadovoljstvo. Kao i sve ostalo, počeo sam i to da proučavam, tražim literaturu… nabavio sam alat i već nekih sedam, osam godina nas dvoje se bavimo tim hobijem. Sem onog što nosi moja supruga, sve ostalo sam prodao. Planiram da ponovo nešto radim. Valjda moraš imati dovoljno živaca za te sitne stvari – da savijaš žicu, kombinuješ tanju i deblju, kuckaš, pa to dobije neki oblik, zakačiš neki dragi kamen… Pravim sve dijelove sam. Zanimljivo mi je jer me opušta. Najviše volim da pravim ogrlice, one su najveći izazov. Prsten mora biti ili po mjeri ili univerzalan, narukvica isto tako.

Osim što će se vratiti izradi nakita, Radovana će trkači sretati i na trkama, doduše, neće ih trčati bos, bar za sada, ali će svakako popraviti svoju tehniku trčanja i osvajati neke nove kilometre i plalniske vrhove.

 

Izvor Bijeljina danas