Mersiha Džafić: U bosanskoj učionici (Građevinskoj školi u Visokom)

(Na osnovu istinitog slučaja, časa održanog u Građevinskoj školi u Visokom. Primjer jednog nemetodički održanog časa, sa krupnim materijalnim greškama nastavnika, neznanjem u interpretiranju teksta nadasve, što je izvrijeđalo logiku učenika, potkopalo ga kao individuu.)

Sjede učenici.

Preko neizijevanih usana, iz dubine spužve na stolici, kulja i vuče se nastavnik. (…)

I sve dalje je isto kao u Dizdarevićevoj kafani… Možda zbog toga što ovaj čas Bosanskog jezika i književnosti analiziramo njegovu pripovijetku U bosanskoj kafani? Možda je nacionalizam pobijedio sve zle neprijatelje, sve riječi i ideologije kojima je dosad „floskularistički“ pripadao, pa se odlučio ovaplotiti u sasvim neočekivanim situacijama, najrazličitijim i najnemogućnijim, onda kada mu volja dokazati vlastitu egzistenciju?

Naime, ovoga puta se okoristio likom mog nastavnika bosanskog.

Javim se ja. Čitam domaću zadaću, esej:

„Bosanska kafana“ Zije Dizdarevića

Pripovijetka U bosanskoj kafani“ opisuje jednu tihu i mirnu kafanu i ljude u njoj, u kojoj se, zapravo, ništa novo nije dogodilo, niti je pisac ostavio mogućnost da se takvo nešto dogodi.

Ljudi koji sjede u kafani samo “puše i ćute”, što pisac ističe nekoliko puta, koristeći se gradacijom, koja nam pojačava ovaj piščev motiv ne samo ponavljanjem rečenice (“Puše i ćute.”), nego i na sljedećim mjestima:

“Ćute ljudi naslonjeni na zidove.”

“Ćuti i dim.”

Međutim, znamo da je šutnja ljudsko svojstvo, a ovdje pisac to svojstvo dodjeljuje dimu, tj. personificira ga, a ljude izjednačava sa najobičnijim ustajalim dimom.

Ovu ljudsku šutnju, kojoj nije mjesto u kafani, prepoznajemo kao sadašnjicu, jer pisac koristi glagolski oblik prezent, ali ne trenutni prezent, nego trajni.

“Sjede ljudi.”

Ovu početnu rečenicu nećemo doživjeti kao trenutno stanje koje je promjenjivo, nego kao bezvremensko, kao istinska odlika bosanske kasabe i bosanskog naroda.

To nam dokazuje sljedeći citat: “Beskrajna dosada.”

Pored gradacijskog isticanja nepomičnosti ljudi koji samo sjede i šute,

pisac gradacijski ističe i ispraznost njihovog dijaloga

odnosno, gubljenje vremena, ali i zavaravanje da razgovorom međusobno izmjenjuju misli:

“- Ma, ono se kaže durbin, a nosi se u planine. Kažu da se kroz njega vidi sa Matorca skakavac čak na Šćitu.”

Motiv besmislenog razgovora sadrži i elemente humora, što smo mogli vidjeti u navedenom citatu.

Izgovoreno “-Jah!” jeste jednako ničemu izgovorenom, ali ovim “jah” pisac pokazuje da likovi nisu svjesni svog mrtvila, što je mene kao čitaoca potaklo da u slici popijene “jedne u dvije” (jedna kafa u dva fildžana ili dvije šoljice) potaknulo da vidim jednu sudbinu podijeljenu na dva čovjeka, samim tim i na sve ljude u kafani.

A bosanska kafana je metafora za bosansko društvo u cjelini, koje je tema ove ove kratke pripovijetke.

Nakon pročitane zadaće, nastavnik mi reče: „Sjedi. Dobar 3.“

„Zašto, nastavniče?“ „Nisi razumio pripovijetku. Ova pripovijetka ima dublje značenje. Javlja li se još neko?“

Javio se moj drug koji je napisao pjesmu, odnosno prepričao u stihovima Dizdarevićevu pripovijetku. Dobio je pet! Javi se i moja drugarica: „Nastavniče, ja se slažem s vama. Mislim da ovi ljudi ne sjede džaba u kafani i mislim da to ima dublje značenje.“ „Tako je, E. Sjedi, pet.“

„Nastavniče, mislim da E. nije uopće ni pročitala pripovijetku“ – dodajem ljutito. Osjećao sam se kao da me svi ismijavaju. „Možete li mi objasniti o kojem dubljem značenju je riječ?“

„Kako si mogao ono ‘jah’ izjednačiti sa neizgovorenom riječju, sa nulom, zapravo? Upravo to ‘jah’ ima dublje značenje!“ „Pa vidite li da pisac ismijava ove koji izgovaraju ‘jah’? Oni reda radi to izgovaraju, čak i selam jedni drugima ponavljaju, glumeći da su zadubljeni u vlastite misli pa se ne sjećaju da su nazvali selam!“

„Sve si pograšno razumio. I onu kafu i fildžane. Sve to zajedno ima dublji smisao. Tu kafu piju Bosanci stotinama godina. Oni u kafani pogledima razmjenjuju emocije.“

„Kako će pogledima razmjenjivati emocije?! Kakve emocije? Zašto onda pisac onoliko ponavlja kako oni samo sjede, ništa ne rade i ništa ne pričaju, osim što puše? Možda je, zaista, takav mir potreban da bi se emocije prenijele, ali zašto u kafani? Zašto toliko ljudi prenosi emocije drugim ljudima, kao dvoje zaljubljenih?“

„Zato što je u priči riječ o bosanskom ćeifu“- zaključuje nastavnik. Zatim dodaje: „Ovo i nije bio esej, nego prepričavanje.“

„Nastavniče, ovo je bilo samo analiziranje priče, kritički osvrt – to smo učili u IX osnovne. Nije valjda da smo za zadaću trebali pisati esej o ćeifu?!“

Zvono je zagalamilo, najglasnije što može. „Viši smisao je niži pisao“ – pomislih.

Mersiha Džafić

Prometej.ba