Samostan sv. Bonaventure

normal_S-VisokoGrađevinska cjelina – Samostan Sv. Bonaventure u Visokom, s pokretnim naslijeđem, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).
Nacionalni spomenik se sastoji od zgrade Samostana sa gimnazijom i sjemeništem, pripadajuće crkve i pokretnog naslijeđa koje čini zbirka slika starih majstora.
Nacionalni spomenik nalazi se na prostoru označenom kao k. č. 557 (Veliko polje), k.o. Ozrakovići (18), z.k. uložak broj 169, općina Visoko, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.
Na nacionalni spomenik primjenjuju se mjere zaštite utvrđene Zakonom o sprovođenju odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika ustpostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini („Službene novine Federacije BiH“, br. 2/02 , 27/02, 6/04 i 51/07).

Prvi franjevački samostan podignut je u mjestu Mile (danas Arnautovići) na širem području Visokog, vjerojatno početkom četrdesetih godina 14. stoljeća. Uz samostan je bila i krunidbena crkva bosanskih kraljeva posvećena Sv. Nikoli. Godine 1450. samostan je razoren i tom je prilikom stradalo nekoliko franjevaca. Samostan je ubrzo obnovljen. U prvoj polovici dvadesetih godina 16. stoljeća (između 1521. i 1524. god.) Turci su razorili više samostana među kojima i visočki. Nekoliko godina kasnije samostan je ponovno obnovljen. Zbog trošnosti samostanska je zgrada obnavljana i početkom osamdesetih godina 17. stoljeća. Političke neprilike vezane za Bečki rat prisilile su franjevce da god. 1688. napuste samostan u Visokom i odu u Gradišku izuzevši gvardijana koji je ostao radi čuvanja crkve i samostanske imovine. Franjevci konačno napuštaju samostan god. 1697. Tom su se prilikom u Slavoniju iselili i visočki katolici, koji su se pridružili Eugenu Savojskom prilikom njegova povratka nakon vojnog pohoda na Sarajevo.

Opisi u nekim izvješćima pojedinih pohoditelja naslućuju postojanje još jednog samostana u Visokom. Na to ukazuju i podaci iz dubrovačkog arhiva.

Dva stoljeća nakon rušenja visočkog samostana franjevci su se ponovno vratili u Visoko, gdje su podigli zgradu gimnazije 1899-1900. godine i time započeli novu etapu u srednjoškolskoj izobrazbi svojih kandidata.

 

Franjevci su nižu i srednju izobrazbu tijekom povijesti stjecali u organiziranim samostanskim školama. Sredinom tridesetih godina 19. stoljeća te su škole reformirane, tako da su prilagođene školskom sustavu u hrvatskim i austrijskim zemljama. Godine 1882. sve su samostanske škole u Bosni ujedinjene, te je otvorena gimnazija u Kreševu, koja je sljedeće godine premještena u Guču Goru, i najzad god. 1900. u Visoko.

Zgradu gimnazije projektirao je i graditeljske radove vodio Ivan Holz. Gradnja je stajala 63.000 forinti. Ta je svota osigurana prodajom franjevačkog gostinjca u Carigradu (26.000 forinti), prilozima samostana i župa (26.000 forinti), te darovima dobročinitelja. Zgrada je god. 1913. proširena po nacrtu Franje Holza. Kasnije je više puta proširivana: 1934, 1953, 1959. i 1968. godine. Temeljito je renovirana god. 1985-88, a tada su izgrađene i nova kotlovnica, nova zgrada za radionice, gostinjske sobe i garaže, novi stanovi za časne sestre, te dvije gospodarske zgrade – sve po projektu V. Grabovca.

Godine 1935. izgrađena je gimnastička dvorana po projektu Karla Pařika (Paržika).

Gimnazija je u novoj zgradi u Visokom započela kao šestrazredna. Školske godine 1913/14. uvodi se sedmi, a 1914/15. i osmi razred. Pravo javnosti stječe god. 1920.

Školske godine 1946/47. gimnazija nije radila zbog zabrane od strane državnih vlasti. U studenome 1947. isposlovano je odobrenje, tako da je škola započela radom početkom siječnja 1948. godine. Od tada je radila bez prekida. Međutim, nije imala na raspolaganju sve gimnazijske prostorije. U jesen 1945. god. općinske vlasti Visokog preuzele su školske učionice i kabinete za novoosnovanu državnu realnu gimnaziju. U druge prostorije smješteni su internati za srednjoškolce i učenike u privredi. Franjevcima je preostao tek manji dio prostora. Godine 1949. iselio je internat učenika u privredi, a 1957. i srednjoškolski internat. Državna realna gimnazija iselila je godine 1964, tako da je od tada cijela zgrada u posjedu franjevaca. Gimnazija ima lijepo uređen park, igrališta, te zemljište za povrtne kulture.

Već od svoga početka visočka je gimnazija bila otvorena i vanjskim đacima koji nisu bili kandidati za Franjevački red. Uz katolike nju su pohađali i đaci pravoslavne, židovske i muslimanske vjeroispovijesti. Godine 1927-28. izgrađen je konvikt u Visokom za vanjske đake koji su pohađali franjevačku gimnaziju. Projekt je, prema skici prov. fra P. Ćorkovića, izradio arh. Misita-Katušić. U spomenici stavljenoj u kamen temeljac između ostalog stoji:

“… dom ovaj na čast svetog Ljudevita biskupa, a za dobro hrvatske katoličke mladeži, žrtvama franjevačkih samostana (…), u spomen sedamstogodišnjice smrti svetog Oca Franje, podiže franjevačka provincija Bosna Srebrenička” (Franjevački vijesnik, 1927, str. 199). Ukupan broj đaka dosegao je vrh u školskoj godini 1939/ 40. kada ih je bilo 536. Od toga 129 franjevačkih sjemeništaraca, 27 klerika, 213 vanjskih đaka i 167 konviktoraca i dakle ovih potonjih ukupno 380. Godine 1945. zgrada konvikta prešla je u vlasništvo vojske bez ikakve naknade.

Samostanska crkva u Visokom, koja je izgrađena zajedno sa zgradom gimnazije, bila je uređena u duhu svoga vremena. Oltare je izradio fra Klarenz Hemmerlmayr iz Tirola. Sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća ona je umjetnički temeljito obnovljena. Veliki mozaik od prirodnog kamena u prezbiteriju na temu Sljedbenici Sv. Franje okupljeni oko Gospe, izradio je Zdenko Grgić. Od istog su umjetnika postaje križnoga puta (reljefi u bakru), te u istoj tehnici tema Jaganjca na oltarnoj menzi. Umjetničkom uređenju crkve svoj doprinos je dao i Slavko Šohaj s vitrailima, od kojih su četiri figurativna, a dva apstraktna rješenja. Oni svojim koloritom i snagom izraza uvelike obogaćuju prostor crkve. Zlatko Keser je izradio dvije freske ponad mjesta gdje su nekoć bili pobočni oltari, a Josip Po1jan novi tabernakul u bronci. Time je crkva dobila u potpunosti nov umjetnički izgled.

Od glazbenih instrumenata crkva posjeduje orgulje (8 registara, dva manuala, graditelj: Jan Tuček, Hora Kutna, oko 1914. god).

Sjemenišna kapelica također je bogata umjetničkim sadržajima. Njezin prostor ukrašavaju djela nekolicine istaknutih umjetnika: oltarna slika Slavka Šohaja, kip u kamenu (Gospa s djetetom) Josipa Marinovića, brončani reljef (Sv. Franjo s pticama) Marije Ujević, te četrnaest postaja križnoga puta Želimira Janeša (reljefi u drvetu).

Samostan posjeduje i bogatu zbirku likovne umjetnosti, napose moderne. Od djela starih majstora izdvajamo slike: Pieta itelokretskog slikara iz 17. stoljeća (tempera, drvo), Madona s Kristom i Sv. Franjom Paula Sensera iz 1753. god., Sv. Ana i Joakim s Marijom i franjevačkim svecem nepoznatog venecijanskog majstora iz 17. st., te sliku domaćeg majstora fra Mihe Čuića Madona s Kristom, Sv. Josipom i Joakimom iz 1795. godine.

Zbirka moderne umjetnosti brojna je kako po djelima tako i po imenima umjetnika. Zastupljeno je oko pedesetak umjetnika srednje i mlađe generacije s blizu sedamdeset djela. U galerijskoj postavi zastupljene su neke od karakterističnih orijentacija novije umjetnosti, ali i djela umjetnika koji imaju zasebne razvojne putove. Između ostalih svojim su djelima predstavljeni: Šohaj, Seder, Pivac, Bifel, Ismet i Ismar Mujezinović, Berber, Kajinić, Grgić, Labaš, Marinović, Likar, Lovrenčić, Mišević, Keser i dr. Uz galerijsku zbirku, također se u zajedničkim prostorijama samostana nalazi više umjetničkih djela, koja ukrašavaju te prostore. U dvorištu se nalazi brončani kip Sv. Franje od A. Starčevića i poprsje fra G. Martića od I. Meštrovića.

Posebnu vrijednost i dragocjenost samostana (gimnazije) predstavlja Profesorska knjižnica. Osnovana je koncem osamdesetih godina 19. stoljeća. Što nabavkom, što darivanjem knjižnica je danas narasla na oko 50.000 svezaka. U njoj su pretežno djela s područja filozofije, povijesti, književnosti, teologije itd. Posjeduje vrlo vrijedna enciklopedijska i leksikografska izdanja. U njoj se čuvaju brojni naslovi periodike od 19. stoljeća pa do danas.

U samostanu u Visokom nalazi se i relativno bogat lapidarij. Zbirka je nastala između dvaju svjetskih ratova. Godine 1973. započeo je rad na njezinu sređivanju, a 1975. je svečano otvorena. Zbirka ilustrira različite epohe: neolit, brončano i željezno doba, doba Ilira i Rimljana, te razdoblje srednjovjekovne Bosne na tlu Visokog i njegove okolice. Pretpovijesna razdoblja zastupljena su oružjem, oruđem i keramikom. Od ilirskih spomenika posebice se ističe Batonova ploča, te dva nadgrobna spomenika. Rimsko doba ilustriraju žrtvenik Jupiteru, reljef Venere i Mitre, torzo dječaka, dva nadgrobna spomenika, te kovinski ukrasni predmeti. Srednjovjekovna je Bosna predstavljena oružjem, crkvenim posuđem, pečatima (među kojima je i pečat bana Stjepana Kotromanića), te kamenim spomenicima.

Godine 1975. otvorena je i etnografska zbirka. Ona je, kao i lapidarij, postavljena pod nadzorom stručnjaka, a zbog nevelikog prostora ograničena je na područje Visokog: narodne nošnje iz Kraljeve Sutjeske i Vareša, te predmeti iz majdana u Oćeviji.

Visoko je od izgradnje gimnazije god. 1900. župna ekspozitura (odvojena od župe Kiseljak), koju pastoriziraju visočki profesori. Od tada vodi i vlastite matice.

Ekspozitura je 1990. godine imala 624 vjernika a danas 392. Nju tvore sljedeća naselja: Visoko, Donja Zimča, Bradve, (G. Zimča) i Muhašinovići. U D. Zimči nalazi se podružna crkva izgrađena početkom osamdesetih godina.

U nastavku možete pogledati odluku Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine kojom se Samostan sv. Bonaventure u Visokom proglašava nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Odluka Komisije za ocuvanje nacionalnih spomenika BiH

www.visocko-oko.co.ba – Magazin plus